Psihički proces koji se u organizmu, u biću, u čovjeku odvija sa ulogom nagona samoodržanja*, može biti prilagođen i orijentisan da usmjerava tijelo na borbu s prirodnom sredinom pomoću koje se samoodržava ili na saradnju s njom. Ta prilagođenost i orijentacija se subjektivno u tijelu manifestuje kao osjećanje mržnje prema prirodnoj sredini (ako je riječ o borbi) ili kao osjećanje ljubavi (ako je riječ o saradnji).

Borba i mržnja s jedne strane ili ljubav i saradnja s druge strane, dva su osnovna principa koji važe kao načini samoodržanja i primjenjuju se kao modeli za društvena uređenja u svim sistemima i organizmima u prirodi.

Pravilo je da u početnoj fazi razvoja svakog sistema i organizma, žive jedinice iz kojih se on sastoji pokušavaju na principu uzajamnog nadmetanja, nadmudrivanja i borbe te tome prateće međusobne mržnje, izgraditi svoje odnose u vezi s pitanjem zajedničkog ostvarivanja svojih životnih interesa. S obzirom da se na taj način uvijek postižu suprotan učinak (manifestovan kao osjećanje nezadovoljstva tj. zla), na kraju uvijek prevlada princip saradnje i ljubavi (manifestovan kao osjećanje zadovoljstva tj. dobra), te u konačnici taj princip postaje osnovni model društvenog uređenja svih sistema i organizama.

Kada se ovaj princip otkrije, razumije i primijeni, to je ujedno i znak da je svijest živih jedinica u sistemu ili u organizmu dospjela s nižeg razvojnog nivoa na viši nivo.

Ovaj princip ujedno predstavlja i zakon postojanja svakog sistema ili organizma, jer s prestankom primjene principa borbe i mržnje sistem prestaje uvijek iznova da se gradi i ruši, nastavljajući trajno da živi i postoji – vječito se pretačući kroz svoja tri prirodna oblika i stanja i ostvarujući svrhu i cilj svog postojanja, zadovoljstvo i dobro – postajući savršenim**.

* Nagon samoodržanja je sila i pojava u vidu koje postoji svijest koja ima sposobnost da svoje postojanje osjeća kao dobro ili zlo.

** Biti savršen se jedino može biti po znanju i razumijevanju Istine,  a to znači biti svijest koja je svjesna (prije i tokom) radnje koju vrši – njenog uzroka i posljedice, i u skladu s tim znanjem, tj. s tom svjesnosću, biti ona svijest koja će da odabire i vrši samo one radnje za koje je sigurna, odnosno zna (kako) da proizvode dobro i da ne proizvode zlo, što (jedino može da) čini po razumijevanju razlike između to dvoje te tako ispoljava ljubav – tj. ono osjećanje i stanje koje se imenuje tim terminom – stanje koje je uslovljeno upravo tom i takvom svjesnošću, što nadalje znači da bezuslovna ljubav ne postoji.

 

Da bi pravilno razumjeli evoluciju Svijesti cijelog svemira, prvo treba znati šta je njen krajnji cilj. Taj cilj je duhovno i materijalno blagostanje i dalje od toga nema. I to je ono što ima značenje dobra. Sve drugo ima značenje zla.

Taj cilj se ne može ostvariti mirovanjem, već samo kretanjem i radom. Postoje dva oblika kretanja i rada:
– neorganizovano i haotično, pomoću kojeg se ne može ostvariti duhovno i materijalno blagostanje i ono ima značenje zla;
– organizovano i harmonično, pomoću kojeg se može ostvariti duhovno i materijalno blagostanje i ono je jedino koje ima značenje dobra.

Ovo su prirodni, a ujedno i logički zakoni po kojima teče evolucija sveukupne materije, života i svemira i njih strogo treba da se držimo kada vršimo procjenu razvojnog nivoa na kojem se trenutno čovjek i naša civilizacija, tj. čovječanstvo, nalazi.

Uz napomenu da je najveći dio sveukupne prirode već odavno dostigao svoj najviši razvojni nivo od kojeg daljeg razvoja ne može da bude, pa prilikom procjene našeg civilizacijskog razvojnog nivoa možemo da uzmemo neki od tih u prirodi najrazvijenijih, radi usporedbe. Na primjer, društva mrava ili pčela su dostigla svoj najviši razvojni nivo. To su visoko razvijene društvene i ekonomske zajednice s pravednom podjelom rada i rezultata rada. Cjelokupno ljudsko društvo je zbog velike raznovrsnosti svojih životnih potreba, mnogo kompleksnije društvo, čije potrebe se ne svode samo na jednu potrebu, kao što je to kod pčela sakupljanje meda, zbog čega i ljudska ekonomska zajednica mora da bude mnogo kompleksnija. Ona je poput ljudskog organizma, koji se sastoji od mnogo milijardi ćelija, koje su prema podjeli rada, grupisane u oko 42.000 različitih dijelova, djelića i organa. Pa zbog toga, upravo razvojni nivo ljudskog organizma možemo da uporedimo s razvojnim nivoom naše civilizacije, da bi mogli ispravno da procijenimo do kog stepena razvoja je naša civilizacija stigla.

I kad to učinimo, šta drugo možemo da konstatujemo, osim to da naša civilizacija nije mnogo odmakla od početka. Ovo se ne odnosi na razvijenost tehnologija materijalne proizvodnje koja je veoma visoka, pomoću koje se može ostvariti materijalno blagosatanje za sve ljude svijeta, već po veoma niskom stepenu duhovnog razvoja čovječanstva, koji je postignut na nivou podjele rada i raspodjele rezultata rada. Koji nisu pravedni, već su još uvijek robovlasnički, tj. eksploatatorski. Gdje imamo situaciju da je cijelo ljudsko društvo još uvijek podijeljeno na manjinsku klasu gospodara i eksploatatora robovlasnika koji su ostvarili svoje materijalno blagostanje i većinsku klasu eksploatisanih radnika, robova i proizvođača materijalnih dobara, koja ne samo da je materijalno ugrožena, jer veliki dio svjetskog društva živi u krajnjem siromaštvu i bijedi, već je i životno maltretirana i ugrožena od strane manjinske klase robovlasnika, koji uvijek iznova pokreću svjetske ratove u svojim međusobnim nadmetanjima za materijalna dobra, teritorije i vlast.