Istina je u sebi – ljubav je k drugome! 

Kada želimo nešto da saznamo, prvo moramo postati svjesni da ne znamo to što želimo da znamo. Znači, “znati da ne znamo” je prvo, elementarno i eliminatorno “znanje”.
Znam da ne znam – Istinu, dakle, učim da postojim – kao do kraja svjesna i savršena Svijest.

Svi sve znaju, niko ništa ne razumije!?

Da bi tvrdnje ili zaključci za nekoga mogli da imaju značenje Istine, potrebno je da taj neko, kome se te tvrdnje ili zaključci prezentiraju, raspolaže sposobnošću razumijevanja tih tvrdnji ili zaključaka. Ako ne raspolaže, te tvrdnje ili zaključci za njega neće da imaju nikakvu vrijednost.

Svemir je organizacija kretanja i rada malih i velikih, živih i svjesnih elektromagnetnih polja, hijerarhijski posloženih jednih unutar drugih.
Sva ova polja mogu da se opažaju i istražuju na dva načina:
– ako ih opažamo i istražujemo čulno i naučno, onda je to fizika – pomoću ove metode se spoznaje izvanjska, objektivna, fizička, materijalna komponenta (ukupne) stvarnosti   
– ako ih opažamo vančulno, u sebi, “poniranjem kroz sebe” u ta polja, onda je to meditacija, transcendencija, odnosno metafizika – pomoću ove metode se spoznaje unutrašnja, subjektivna i svjesna suština te materijalne stvarnosti, tj. duhovna komponenta (ukupne) stvarnosti.
Obje ove vrste spoznavanja stvarnosti su nužne, ako želimo do kraja da spoznamo cjelokupnu stvarnost i saznamo konačnu istinu o njenom postojanju.

Istinu o postojanju ovih polja neće naći, otkriti je i razumjeti do kraja, onaj koji je traži samo vančulno, transcendiranjem kroz sebe, kao što to pokušavaju napredni meditanti i drugi ‘duhovni učitelji’ pomoću meditacije ili duhovne spoznaje, što je u stvari metafizika.
Neće je naći ni onaj koji je traži samo čulno, jer ih je na taj način moguće samo opaziti, osjetiti ili doživjeti, a zatim opisati i imenovati, što je nauka, odnosno fizika.
Niti će je naći onaj ko je traži samo umom, što je logika, tj. filozofija.
Konačnu i vječitu Istinu će naći samo onaj ko koristi sve tri ove metode – i čulnu (“fizika – Vidljivi svijet”) i vančulnu (“metafizika – Nevidljivi svijet”) i umnu (“filozofija – Novi nevidljivi svijet”).

ISTINU o postojanju materije, života i svemira je moguće spoznati isključivo intelektualno (inteligencija pojašnjava vezu između upotrijebljenih sredstava – fizičke i psihičke radnje svijesti koja ih vrši, i ostvarenog cilja – osjećanje zadovoljstva i dobra te iste svijesti), pomoću logike, a to znači pomoću filozofije – pod uslovom da onaj ko želi da logički sazna i razumije Istinu, nužno mora da raspolaže svim činjenicama o materiji, životu i svemiru*, do kojih može da se dođe na prethodno navedena dva načina – pomoću fizike i metafizike. Da bi mu sve te činjenice služile kao premise u procesu njegovog logičkog mišljenja, tj. u logičkoj analizi i upoređivanju svih tih činjenica, kako bi se na taj način otkrila njihova uzročno-posljedična povezanost – i tako saznala konačna ISTINA O POSTOJANJU SVIJETA u svojstvu sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice – što je detaljno i do kraja objašnjeno i piše u knjizi Zakon postojanja.

Dakle, istina o ovim činjenicama se može samo razumjeti, a ne vidjeti, opaziti, staviti na vagu ili nekim drugim uređajem izmjeriti, kao što to istraživači rade i kako najveći broj njih misli i tvrdi da je jedino moguće. Istinu o ovim činjenicama, a time ujedno i Istinu o postojanju sveukupne stvarnosti, može znati samo onaj ko je sposoban ispravno logički da misli, a ne onaj ko je sposoban samo da opaža, gleda i vidi. Kad bi Istina mogla da se vidi, tada bi i ovca ili pas mogli da znaju Istinu, jer su i oni sposobni da gledaju i vide, tj. da čulno opažaju svijet i prave predstave u svojoj glavi.
Isto tako, niko i nikada ne može “uzdići svoju svijest” do kraja, ako ne koristi sve tri navedene metode, odnosno neće moći razumjeti ni sebe samoga niti stvarnost u kojoj je i koje je dio. Jer duhovno, samospoznajno, metafizičko iskustvo prosvjetljenja rijetkih pojedinaca za druge ljude ne može imati nikakvu vrijednost sve dok se to iskustvo filozofski, odnosno logički, ne poveže s danas do kraja razvijenim emipirijskim, tj. naučnim iskustvom. I zato što Istinu o postojanju stvarnosti ne možemo da osjetimo, već samo da je iskustveno provjerimo i razumijemo.
Znači, vječitu i konačnu Istinu o postojanju svijeta ćemo do kraja znati tek kad budemo razumjeli – da samo Svijest i njenih 7 fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, postoji – što je univerzalni, jedinstveni i osnovni prirodni zakon, po kojem je postojanje cjelokupne stvarnosti jedino moguće.
Uz napomenu da su fizika i metafizika u stvari, jedno i isto. To su samo lice i naličje jednog i istog. Sve što opažamo da postoji izvan nas samih, za nas kao posmatrače je objekt, tj. fizika, a svaki taj fizički objekt, za sebe i u sebi, je subjekt, tj. metafizika.

* O tome kako ovladati činjenicama o materiji, životu i svemiru, tj. o načinu kako razvijati vlastite spoznaje o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti i o tome kako su te spoznaje i činjenice međusobno povezane, uslovljene i organizovane objašnjeno je “Modelom”, tj. piše u knjigama Nevidljivi svijet i Pola vremena. To je neophodan korak koji je potrebno napraviti da bismo bili u stanju da donosimo smislene sudove i zaključke o pojavama u i oko nas, odnosno uvjet da bismo shvatili stvarnost, tj. do kraja razumjeli Istinu o postojanju ili, što je isto, da bismo razumjeli same sebe.

Činjenice:
– osim svijesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji ništa drugo ne postoji;
– ništa drugo ne može da se spozna i provjeri osim svijesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji;
– niko drugi ne može spoznati, objasniti i razumjeti svijest i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, osim same svijesti, uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji.

Sve dok ne uspijemo da prikupimo sve informacije o stvarnosti, do kojih možemo da dođemo i čulno i vančulno i dok ne uspijemo logički da povežemo sve te informacije, po sistemu “uzrok – posljedica” u smislenu logičku cjelinu i sistem (“u biće zvano Isus” – što je kodirano ime za nivo razvoja našeg razuma, tj. života u Nevidljivom svijetu na našem planamu*), nikada nećemo uspjeti da saznamo vječitu i konačnu Istinu o postojanju stvarnosti (“da spoznamo Oca putem Sina”*). Istinu, koja se svodi na to da u beskrajnom nebeskom prostoru, osim Svijesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti – naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja – ničeg drugog nema.
Sve što može da se opazi, osjeti, zapamti, misli i razumije su fizičke i psihičke radnje, odnosno fizičke i psihičke manifestacije jedne jedine stvari, sile i pojave koja postoji, a to je Svijest!

Na osnovu svih ljudskih znanja, ako ih koristimo kao premise, logički se izvodi zaključak da postoji sila zvana Bog, Ono koje je nestvorivo, neuništivo, sveznajuće i (samim tim) svemoguće, koje je stvorilo svijet iz ništa – ta sila je Svijest!

Istina je kraj mudrosti i svih mudrovanja o njoj, a ta ISTINA JE:
 POSTOJI SAMO SVIJEST I NJENIH SEDAM FIZIČKIH I PSIHIČKIH SPOSOBNOSTI!!!

Svijest svemira jeste JEDNA, ali kada se ona napregne i pokrene (tzv. Veliki prasak) ona sebe podijeli na bezbroj energetskih, materijalnih, živih i svjesnih dijelova i djelića, koji i dalje ostaju ta ista Svijest i od kojih svaki dio i djelić i dalje ima svoje živo i svjesno Ja.
I svako to živo i svjesno Ja raspolaže sa sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti.

Naravno, u suštini ne postoji nikakvo mnoštvo! To što nama izgleda da postoji mnoštvo samo su mnogobrojne i različite mogućnosti manifestacije Jednog. To su samo različite fizičke i psihičke radnje Jednog i predstavljaju najbolja, prirodna rješenja – znanja (informacije) o tome kako se najefikasnije izbjegava zlo, a ostvaruje dobro. Imajući na umu da se to JEDNO uvijek u sebi manifestuje kao nagon samoodržanja, a da je nagon samoodržanja vječita težnja od zla ka dobru.

Subjektivna istina

Istina je „skup informacija“, znanje, tj. ideja koja odgovara stvarnosti onakvoj kakva ona zaista jeste – jednaka joj je, ista je.
Drugim riječima, isti su – svijet (stvarnost) i taj skup informacija (znanja o njoj), po kojem, logično, kao takva, stvarnost postoji – Jedno i Isto su!
Dakle, tj. zato i može da se kaže – Istina je Jedna i Cjelina je.

Nepromjenjiva je, vječna i neuništiva, odnosno „nepotrošiva je“ – beskonačno puta ju se može upotrijebiti i bezbroj put po/dijeliti, da ne izgubi ništa od sebe same, svoje vrijednosti i svojih svojstava koje posjeduje.
Ona je ono Jedino kojem se isplati „dati sebe“, odnosno dati sve od sebe da bismo je razumjeli i „baštinili je“, jer jedino tako možemo spoznati samoga sebe i tako i tada biti UISTINU Jedno i Isto s Njom, te na taj način ostvariti cilj, smisao i svrhu svog postojanja, lično zadovoljstvo i dobro po opštem duhovnom i materijalnom blagostanju.

Taj „skup informacija“, odnosno Istina, obuhvata sve subjektivne istine, koje imaju svi subjekti koji posjeduju sposobnost da svoje postojanje osjećaju (kao dobro ili zlo) i nose ih u sebi, i po kojima se naprežu, kreću i rade, te tako sebe dovode u stanje svjesnosti i postoje kao svijest, kao subjektivno Ja.

Redovno, tj. skoro uvijek nam se razlikuje trenutna perspektiva, tačka gledišta na neku stvar ili pojavu i tada je sasvim u redu da (ih) različito rezonujemo, čak je to “normalno i jedino moguće” jer (u tom trenutku) zaista ne vidimo ‘istu stranu posmatrane stvari’. I onda reći, “zaključiti” da je (subjektivna) istina = tačka gledišta je tačno. Ali (istovremeno) je tačno i to da je Istina samo jedna i da nasuprot Istini stoji beskonačno mnogo neistina, tj. laži.
U suštini, mi se samo razlikujemo po tome što neko od nas zna Istinu, a neko zna laž koju smatra istinom. Laž se mora znati da bi postojala – ona je isto tako znanje, ali pogrešno, tj. grijeh je – promašaj cilja, jer se po tom znanju ne može ostvariti harmonija i dobro, tj. zadovoljstvo za sve – subjekte koji su tada po razumijevanju i znanju Istine ‘Jedno’.

Tako trenutno na Zemlji živi osam milijardi ljudi, od kojih svaki ima svoju posebnu istinu, različitu od svih drugih. Što je, suštinski, nebitno, jer postoji beskonačno mnogo stvari o kojima se može znati subjektivna istina, a da ipak ne mora da znači da su sve te subjektivne istine lažne.
Naime kad se govori o pojmu Istina i kad se tvrdi da je Istina samo JEDNA, misli se na onu OPŠTU, svim mogućim različitim stvarima zajedničku Istinu, a to je uvijek i samo Istina koja u sebi sadrži odgovore na tri osnovna egzistencijalna pitanja:
– šta su sve te stvari i pojave,
– kako one postoje, i
– zašto!?!

I ta opšta i zajednička Istina je ono što je najvažnije. Nju svi ljudi trebaju da znaju, a da bi je znali, moraju da je razumiju, te da po njoj budu istomišljenici, tj. Istinomišljenici!
Jer od istomišljeništa, tj. Istinomišljeništva svih ljudi svijeta zavisi njihovo jedinstvo, a od jedinstva zavisi mir u njima i među njima, uzajamno poštovanje, pomaganje i ljubav, a od mira, uzajamnog poštovanja, pomaganja i ljubavi, zavisi duhovno i materijalno blagostanje svih ljudi svijeta – koji su glavni i jedini cilj, svrha i smisao sveukupnog postojanja i života.

Dakle, zajednički sadržalac za sve subjektivne istine je sveukupna, opšta ISTINA, koja je njihova i suština i njihov tvorac i koja ih sve “u sebi” drži na okupu. Da bi svaka naša subjektivna istina bila zaista Istinita, tj. potpuna, a i mi po njoj, potrebno je da bude usaglašena sa svim ostalim subjektivnim istinama u nama i oko nas, da bude u harmoniji s njima (da nije u kontradikciji tj. paradoksalna). A to, ta neka naša subjektivna istina, jeste, ako i samo ako ima i nosi ‘u sebi’ značenje dobra, za šta je potrebno da subjekt, koji je nosilac te subjektivne istine, do kraja razumije razliku između dobra i zla, odnosno da je spoznao konačnu ISTINU O POSTOJANJU.

Svaka ili skoro svaka subjektivna istina koju ljudi trenutno imaju u sebi je laž, jer je po znanju zla. A zlo je zato što se u nedostatku znanja i razumijevanja Istine, može znati samo laž i po njoj činiti zlo i sebi i drugima.

Trenutno, zbog nerazvijene psihičke sposobnosti razumijevanja kod ljudi, jedina sila koja daje nadu i mogućnost za bolje sutra, jer u sebi nosi klicu subjektive istine dobra, je – vjera. Naravno, ne radi se o slijepoj vjeri koju propovijedaju organizovane religije i koje govore o ljubavi i pravdi na ni njima samima shvatljiv način. Radi se o ovoj vjeri – vjerovanju u drugog čovjeka po vlastitom znanju o neznanju, tj. po svjesnosti o tome da nikada ne možemo znati kako se drugi čovjek osjeća, već da možemo samo da mu vjerujemo, a sve po „bismili“, odnosno, po shvatanju da nikada nije moguće ispravno suditi o tuđem dobru i zlu, već samo o vlastitom. Zato jer se dobro i zlo u subjektu uvijek manifestuju kao osjećanje. Što ne znači da su dobro i zlo relativni, oni su apsolutni, iz razloga što sve svoje postojanje osjeća kao zadovoljstvo i dobro, a ugroženost kao nezadovoljstvo i zlo – s obzirom da je dobro – sve što život omogućuje, a zlo – sve što život ugrožava.