Univerzum je iluzija

Materijalna, opažljiva stvarnost ne postoji 

Univerzum je ništa, i univerzum – za kojeg se tvrdi i vjeruje da postoji, zapravo – kao stvarnost je iluzija i kao posljedica ne postoji. Odnosno, postoji samo uzrok univerzuma, tj. ono što religije i fizika zovu imenom „ništa“, a to je nematerijalni kvantni vakuum.

Ovo može da se logički dokaže i razumije kroz objašnjenje tvrdnje da postoji samo Bog kao uzrok, kojeg religije ne umiju da objasne, odnosno da postoji samo nematerijalna svijest, koju nauka još uvijek ne uspijeva da objasni. I kroz objašnjenje da su riječi „Bog“ i „svijest“ sinonomi, jer se odnose na jedan i isti pojam. Tako da samim tim, univerzum i ne postoji, već i dalje postoji Bog, tj. Svijest, koja se samopokrenula i materijalizovala i poprimila oblik univerzuma.

A ljudi koji još uvijek nisu svjesni (nevidljivih svjetova i sebe samih – šta su, kako i zašto postoje), nisu svjesni da kada opažaju univerzum, da zapravo opažaju Boga, odnosno svijest. Ali ne Božiju unutrašnju suštinu, tj. suštinu svijesti – što je ono što zovemo imenom „svjesnost“, već opažaju samo njenu samopokrenutu, fizičku, tj. materijalnu spoljašnjost.

I upravo ta izvanjska, fizička i opažljiva spoljašnjost svijesti, nije nešto što uistinu postoji, već postoji samo ta njena unutrašnja, psihička i suštinska neopažljiva SVJESNOST (tj. znanje, odnosno Duh sveti). Pomoću koje Bog, tj. svijest, uzrokuje svoje pokretanje, a time ujedno i svoju opažljivu, fizičku spoljašnjost.

Postoji jako mnogo dokaza u nauci i svakodnevnom ljudskom iskustvu da je tako. A to što mi i dalje ne znamo da jeste tako, je zato što nas varaju čula – pomoću kojih možemo da opažamo samo spoljašnju, materijalnu, tj. posljedičnu i nepostojeću stranu stvarnosti, a ne i njenu unutrašnju, suštinsku, uzročnu i svjesnu stranu stvarnosti.

Ova tvrdnja se lako i dokazuje i razumije, s obzirom da se cijeli univerzum i život u njemu manifestuje kao fizički proces naprezanja i kretanja. Gdje je logično zaključiti da nikakvo kretanje nije moguće bez kretača. I da nikada i nigdje nikakvo kretanje ne postoji, već uvijek i samo kretač koji se kreće – koji, kada prestane da se napreže i kreće, uzrokuje da cijeli univerzum nestaje kao da ga nikada nije ni bilo. A mi pojma nemamo da je kretač, a to je Bog, odnosno svijest, i dalje tu. Mi ne znamo da On postoji, jer nije opažljiv i spoznatljiv kada se ne napreže i ne kreće, jer tada nije materijalan.

Kretač se može čulno opaziti, ali samo kada se napregne i pokrene te tako poprimi fizička svojstva sile i mase i postane materijalan. Međutim, 'problem' je što tada ne možemo da ga opazimo kao kretača, već samo kao energiju, tj. kao kretanje. Dakle, kretača kada se kreće ne možemo čulno da opazimo ni kao Boga, ni kao svijest, već samo kao energiju. A čulno ne možemo da ga opazimo ni kada prestane da se napreže i kreće, jer tada prestaje da bude čulno opažljiv i spoznatljiv, zato što tada nije materijalan.

Sveukupna stvarnost se dijeli na dva dijela – na uzrok i posljedicu. Uzrok postoji apsolutno, a posljedica samo relativno, što znači da istinu o stvarnosti možemo da saznamo samo ako uspijemo da saznamo istinu o uzroku, jer posljedice ne može da bude bez uzroka.
Pošto mi možemo da opažamo samo stvarnost kao posljedicu, a to je cijeli univerzum, pogrešno smo ubijeđeni da je univerzum jedina stvarnost koja postoji i svu našu pažnju smo usmjerili na univerzum – da o njemu saznamo istinu, što nije moguće ako ne znamo istinu o postojanju uzroka univerzuma. Pogotovo zato što uzrok univerzuma nije moguće opaziti ni na koji način, zbog čega ne samo da o njemu ništa ne znamo, već čak sumnjamo da on uopšte i postoji.

Konkretno, da bude jasnije o čemu se govori, cijeli univerzum se sastoji od sedam fizičkih i psihičkih radnji. To su: naprezanje, kretanje, opažanje, osjećanje, pamćenje, mišljenje i razumijevanje!
U nauci i svakodnevnom ljudskom iskustvu postoji obilje dokaza da se univerzum ne sastoji ni od čega drugog do od tih sedam vrsta fizičkih i psihičkih radnji. I upravo te radnje su ono što ima značenje posljedice – o kojima se ne može saznati istina sve dok se ne sazna istina o postojanju uzroka, tj. vršioca svih tih fizičkih i psihičkih radnji. Ono što je najbitnije da se ovdje shvati, jeste da fizičke i psihičke radnje nisu djeljive od vršioca radnji, jer radnje ne mogu vršiti same sebe, a samim tim da se shvati i to da radnje sa značenjem posljedice nemaju značenje postojanja, već uvijek postoji samo vršilac koji radnje vrši.
Naš problem je to što mi možemo da opazimo samo radnje, a ne i vršioca radnji, pa smo pogrešno ubijeđeni da samo radnje postoje i da su te radnje jedina stvarnost koja postoji. Što, naravno, nije tačno. Samo vršilac radnji postoji i on je jedina stvarnost koja postoji, a ne univerzum koji se sastoji od fizičkih i psihičkih radnji, nebitno što tog vršioca nikada niko nije opazio. Pa i kada radnje prestanu, ni tada ne može da se opazi da postoji bilo šta što bi moglo da se smatra vršiocem tih radnji. Čak i kada cijeli univerzum nestane, i ostane samo nematerijalni kvantni vakuum, koji je sa stanovišta fizike isto što i ništa, vršioca i dalje nema nigdje.

Ovovremene prirodne nauke sa svojom empirijskom metodom opažanja, mjerenja i eksperimentisanja su te koje isključivo empirijski prilaze cijelom ovom problemu i na taj način same sebe sprečavaju da saznaju istinu o postojanju stvarnosti, jer empirijski je moguće istraživati samo univerzum kao kretanje i rad, a nikako i vršioca tog kretanja i rada kao uzroka univerzuma.

Što se sadašnjih svjetskih religija tiče, one govore o Bogu kao uzroku svijeta, ali one pojma nemaju ko ili šta bi Bog mogao da bude, jer do danas shvatljivog objašnjenja Božjeg postojanja u njihovim tumačenjima nema – odnosno ima ga (u „njihovim Knjigama“), ali ga one ne razumiju jer je tekst šifrovan na način da ga samo bića svjesna nevidljivih svjetova mogu razumjeti. Tako da svjetske religije kada govore o Bogu, trenutno ne znaju o čemu zaista govore.

Slično stanje je i u savremenoj svjetskoj humanističkoj nauci, tj. u onom njenom dijelu koji još uvijek neuspješno pokušava da riješi problem postojanja svijesti. Polazeći od pogrešne pretpostavke da svijest proizlazi kao rezultat visoke organizacije materije, poput ljudskog organizma, koncentrisani su na istraživanje ljudskog organizma i mozga da dokažu da ljudski mozak proizvodi svijest. Dok još uvijek nikome od istraživača ni na kraj pameti nije da nikakvog kretanja i nikakve visoke organizacije tog kretanja, pa ni ljudskog organizma i njegovog mozga, ne može da bude bez vršioca i uzroka svih mogućih oblika kretanja u univerzumu, a taj uzrok i kretač, tj. (i) sam Bog, je upravo ono što se podrazumijeva pod rječju i pojmom „svijest“.

I dok god ne uspijemo da saznamo istinu o postojanju svijesti, kao uzroka postojanja sveukupne stvarnosti, nećemo moći znati istinu ni o postojanju sveukupne stvarnosti.

Uz napomenu da je do logičkog objašnjenja postojanja svijesti veoma lako doći, jer na nivou sveukupnog znanja o stvarnosti kojim čovječanstvo raspolaže, postoje sve potrebne premise pomoću kojih postojanje svijesti, konačno i do kraja, može i da se objasni i razumije.

Samo nematerijalna i neopažljiva stvarnost postoji

Tvrdnja da samo neopažljiva stvarnost postoji nikako ne podrazumijeva da postoje dvije stvarnosti – neopažljiva i opažljiva – već postoji samo jedna stvarnost, koja se vječito pretače kroz svoja dva prirodna stanja - neopažljivo i opažljivo. Od kojih je neopažljivo stanje istinsko stanje postojanja, jer ono je prisutno u oba svoja stanja, dok opažljivo nije.

Da bi ovo bolje razumjeli, možemo se poslužiti primjerom vodene pare, vode i leda, što su tri oblika (gasovito, tečno i kruto) i dva stanja (neopipljivo i opipljivo) jednog i istog postojanja, ali zamislimo da je vodena para neopažljivo stanja, koja postane opažljiva tek kada je u tekućem ili krutom stanju. I zamislimo da je vodena para prisutna u oba stanja (i neopažljivom i opažljivom) i da ona postoji apsolutno, ali zamislimo i to da nije opažljiva ni u jednom drugom obliku i stanju, već samo onda kada se pretvori u oblik vode ili leda. Međutim, problem je to što mi, opažajući vodu ili led, ne znamo da su i voda i led vodena para, i mislimo da su opažljivi voda i led istinsko postojanje, a nisu. Oni nastaju iz neopažljive vodene pare i nestaju kao da ih nikada nije ni bilo kada se otope i ispare u neopažljivu vodenu paru.

Dakle, radi se o nematerijalnom i neopažljivom kvantnom vakuumu, koji izgleda kao da je ništa i da ne postoji, i o materijalnom i opažljivom univerzumu za koji smo ubijeđeni i mislimo da postoji. A zapravo, opažljivi univerzum ne postoji, već i dalje postoji neopažljivi kvantni vakuum, koji se napregnuo i pokrenuo, pretvorio se u opažljivi materijalni univerzum, pa nam se samo čini da je univerzum nešto što postoji i to onda (tako) pogrešno mislimo. A ne postoji, jer kada kvantni vakuum prestane da se napreže i kreće, opažljivi univerzum nestaje kao da ga nikada nije ni bilo, a i dalje ostaje da postoji neopažljivi kvantni vakuum, koji je jedini postojao i dok je bio napregnut i pokrenut u vrijeme dok smo ga opažali kao univerzum.

Sada se nameće, tj. može se postaviti (logično) pitanje, kako je onda moguće saznati istinu o postojanju stvarnosti, kao o nečemu što nije moguće ni na koji način opaziti, ni čulno, ni vančulno, bez obzira u kojem od ova svoja dva stanja da se nalazi - mirujućem, nematerijalnom i neopažljivom, ili pokretnom, materijalnom i opažljivom?

Jedina moguća metoda, pomoću koje može i da se dokaže i do kraja objasni i razumije da samo nematerijalna i neopažljva stvarnost uistinu i apsolutno postoji, kao i to šta je ona i kako postoji, jeste takva da je svi ljudi na svijetu oduvijek znaju, jer (i) mi sami smo ta jedino postojeća, nematerijalna, neopažljiva stvarnost koja je jedina koja postoji, ali to još uvijek nismo uspjeli sebi da objasnimo, tj. da to shvatimo te time i sebe same razumijemo, zato jer sami sebe nikada nismo uspjeli da opazimo. Poput oka koje sve može da opazi, a samo sebe ne može.

U stvari, možemo se opaziti, ali indirektno, putem vlastitog odraza 'u ogledalu' koji je manifestovan u vidu trenutnog materijalnog postojanja, odnosno življenja u tijelu, i u pripadajućim nam nevidljivim komponentama postojanja, tj. nevidljivim svjetovima – našim 'ogledalima'.

I kada konačno uspijemo to da razumijemo, razumjećemo i dvije najveće svjetske tajne koje do danas ni na jedan mogući način nisu riješene - tajnu o svemogućem Bogu, koji može da spozna samoga sebe samo u sebi. Odnosno, tajnu o postojanju svijesti, koja samu sebe može spoznati samo u sebi.
Jer Bog i Svijest su sinonimi. Dvije riječi koje označavaju jedan te isti pojam.

Svijest kao nematerijalna i neopažljiva stvarnost koja postoji

Nematerijalni i neopažljivi kvantni vakuum i opažljivi univerzum su dva prirodna stanja jedne i iste prirodne pojave. Imajući na umu da se univerzum ne sastoji ni iz čega drugog do od sedam fizičkih i psihičkih radnji, to je dokaz da je vršilac tih radnji svijest, jer tih sedam vrsta radnji (naprezanje, kretanje, opažanje, osjećanje, pamćenje, mišljenje i razumijevanje) su osnovni faktori svijesti.

Definicija svijesti glasi svijest je ono koje je sposobno da dovede sebe u stanje svjesnosti. Da bi u tome uspjela, svijest mora da vrši upravo tih sedam fizičkih i psihičkih radnji. Mora da opaža, osjeća, pamti, misli i razumije sebe i tako stiče iskustvo, tj. znanje o sebi i svom postojanju, i pomoću tog znanja dovede sebe u stanje svjesnosti. A pošto svijest dok se nalazi u kvantnom, nematerijalnom stanju, ne može da stekne nikakvo iskustvo o sebi, nužno je da raspolaže i fizičkim sposobnostima naprezanja i kretanja, pomoću kojih iz kvantnog i nematerijalnog stanja prelazi u materijalno stanje i stanje univerzuma, što je jedini način da postane predmetom svoje spoznaje i svoje svjesnosti. I na taj način uzrokuje samu sebe kao svijest.

Ovo svaki čovjek kao djelić univerzuma, čiji organizam se ne sastoji ni od čega drugog do, takođe, od tih istih sedam fizičkih i psihičkih radnji, može da provjeri na samome sebi. Jer i čovjek cijelog života, ma čime se bavio, sve u životu postiže uz pomoć samo tih sedam fizičkih i psihičkih radnji. Kao što može da provjeri i to da sve te fizičke i psihičke radnje ne vrši niko drugi do čovjekova svijest, koja sebe zove imenom „JA“ (jastvo). Svaka elementarna čestica, svaki atom, svaka ćelija, svaki organ u ljudskom tijelu, kao i tijelo kao cjelina, ima svoje jastvo. To važi i za cijeli univerzum i sve ono iz čega se univerzum sastoji. Sve ima svoje jastvo koje je sposobno da vrši sedam fizičkih i psihičkih radnji i pomoću njih dovodi sebe u stanje svjesnosti i pomoću te svjesnosti postoji i usklađuje svoj odnos sa svojom okolinom.

Ipak, za razumijevanje istine o sveukupnom postojanju, najzanimljivija i najznačajnija činjenica je to da ni na koji način, ni čulno, ni vančulno, nije moguće opaziti svijest, iako je ona jedina moguća prirodna sila i pojava koja postoji u svojstvu vršioca svih mogućih čulno i vančulno opažljivih svojih fizičkih i psihičkih radnji u univerzumu. Radnji za koje se ne može tvrditi da postoje same po sebi, već da uvijek i samo postoji svijest, nebitno da li radnje vrši ili ne vrši.

Ipak, iako ne postoji mogućnost ni čulnog, ni vančulnog opažanja svijesti, postoji jedna mogućnost pomoću koje postojanje svijesti može da se dokaže. Metoda pomoću koje to može da se dokaže je samodokazivanje. Samodokazivanje je metoda pomoću koje svijest može isključivo samoj sebi da dokaže svoje postojanje i nikome drugom. I to samo u vrijeme kada sebe pomoću fizičkih i psihičkih radnji dovede u stanje svesnosti o sebi i svojoj okolini. Ona je tada svjesna i sebe kao vršioca svojih fizičkih i psihičkih radnji, kao i svojih radnji koje vrši. Tako, na primjer, svijest u vrijeme kada vrši psihičku radnju mišljenja, ona je svjesna i sebe kao mislioca, i svoje radnje mišljenja, kada ona sebi s punim pravom može da kaže: „Mislim, dakle, postojim!“, i nikakav drugi dokaz da ona postoji joj nije potreban. Isto tako može sebi da dokaže da postoji pomoću bilo koje druge svoje fizičke ili psihičke radnje. Ovu metodu samodokazivanja postojanja svijesti otkrio je francuski filozof Dekart još prije 400 godina i svi drugi i drugačiji pokušaji svjetskih naučnika da dokažu postojanje svijesti su pogrešni i nikada neće dati nikakve rezultate.

Dakle, dolazi se do zaključka da samo nematerijalna i neopažljiva stvarnost, a to su svijest i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, istinski, tj. apsolutno i vječno, postoji. A da opažljivi univerzum kao fizička i psihička radnja svijesti ne postoji apsolutno, već samo relativno – u vrijeme kada svijest počne te svoje fizičke i psihičke radnje da vrši, i prestaje da postoji kada svijest prestane da ih vrši.

Razumijevanje pojma „postojanje“

Veoma važno je biti svjestan da bez potpunog razumijevanja pojma „postojanje“, nije moguće razumjeti ni vječitu i konačnu istinu o postojanju materije, života i univerzuma.
A to znači, razumjeti da se pod pojmom „postojanje“ ne može podrazumijevati ništa drugo do svijest i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti. To su: naprezanje, kretanje, opažanje, osjećanje, pamćenje, mišljenje i razumijevanje. Svijest i ovih njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti su ono što se podrazumijeva kada kažemo da samo neopažljiva stvarnost postoji.

Konkretno, neopažljiva stvarnost koja postoji je ono što se u fizici podrazumijeva pod pojmom „nematerijalni kvantni vakuum“, iz kojeg su njegovim samopokretanjem nastali opažljivi materija, život i univerzum.

Materija, život i univerzum su stvarnost za koju se ne može smatrati da postoji, iz razloga jer su materija, život i univerzum čulno i vančulno opažljive fizičke i psihičke radnje svijesti. Naime, logično je da nikakve fizičke i psihičke radnje ne mogu da imaju značenje postojanja iz razloga što one ne mogu da postoje same po sebi bez vršioca koji raspolaže sposobnostima da fizičke i psihičke radnje vrši. Koji zajedno sa svojim sposobnostima postoji uvijek, nebitno da li radnje vrši ili ne vrši. Razlika je samo što je taj vršilac radnji opažljiv (ali 'samo' kao energija, tj. kao kretanje) kada radnje vrši, a nije opažljiv kada ne vrši.

Problem, tj. caka je u tome što mi kada opažamo radnje, ne shvatamo da mi nikada ne opažamo nikakve radnje, već uvijek i samo vršioca koji radnje vrši, a da toga nismo svjesni. Kao npr. što mi nikada ne možemo da opazimo čovjekovu radnju kretanja, već uvijek i samo čovjeka koji se kreće. Uz napomenu da istinski čovjek koji se kreće, nije čovjekovo tijelo, već čovjekova svijest, koja je unutrašnja, subjektivna, svjesna čovjekova suština i njegova glavna pokretačka snaga. Koju mi opažamo kao materijalnog čovjeka koji se kreće. To je ona ista svijest koja je postojala i prije nego što se napregnula i pokrenula, i nalazila se u nematerijalnom i neopažljivom stanju zvanom „kvantni vakuum“, pa kretanjem i radom poprimila oblik univerzuma, čovjeka ili bilo čega drugog.

Nije naodmet spomenuti i znati da već odavno postoji filozofski pravac „panteizam“, koji stoji na stanovištu da su Bog i univerzum jedno i isto. Naravno, kada govorimo o Bogu i univerzumu i kažemo da su to dvoje jedno i isto, to treba da znači da su uzrok i posljedica jedno i isto. Što je jednako kao kada bi rekli da su koka i jaje u svojstvu uzroka i posljedice, jedno i isto. Ili kao što je i čovjek, od samog svog začeća, pa poslije rođenja i sve do smrti, istovremeno sam svoj i uzrok i posljedica. Kojom prilikom čovjekova svijest i njene fizičke i psihičke sposobnosti uvijek imaju ulogu uzroka, a fizičke i psihičke radnje ulogu posljedice.

Da bi bilo još jasnije kakva je razlika između postojanja i nepostojanja, treba znati i ovo. Rječju „postojanje“ se može imenovati samo ono „nešto“ koje je sposobno da postoji samo po sebi, koje nikada nije nastalo, koje postoji oduvijek i koje nikada ne može nestati. A rječju „nepostojanje“ se može imenovati sve ono koje ne može da postoji samo po sebi oduvijek, već može samo da nastane iz onog „nešto“ koje već postoji samo po sebi i koje isto tako, kao što je nastalo, može i da nestane. Dok ono koje oduvijek postoji ostaje nepovrijeđeno i isto, nebitno da li iz njega nešto nastaje ili nestaje. Pa zbog toga ono koje nastaje i nestaje možemo da smatramo samo trenutnim stanjem onoga što postoji.

Tako npr. za nematerijalni kvantni vakuum i materijalni univerzum koji nastaje iz kvantnog vakuuma, nije logično, ni ispravno tvrditi da postoje, jer to su samo dva različita stanja – stanje mirovanja i stanje kretanja – onoga što uistinu postoji.
Svjetlost i tama, jednako tako, nisu postojanje, već samo trenutna stanja onoga što postoji, koje je sposobno da naizmjenično prelazi iz stanja svjetlosti u stanje tame i obratno.
Ljubav i mržnja, isto tako nemaju značenje postojanja, već samo značenje psihičkih stanja onoga koje postoji.
Isto važi i za pojmove dobro i zlo.
I sve drugo što možemo da opazimo, bilo čulno ili vančulno, nije postojanje, već samo trenutno stanje, koje može i da nastane i nestane od onoga što uistinu postoji.

Osnovna karakteristika onoga što postoji je to da ga nikada niko nije opazio ni čulno ni vančulno, zato što to nije moguće, iz razloga jer to što postoji nije materijalno. Čulno i vančulno su opažljiva samo njegova fizička i psihička stanja, tj. njegove fizičke i psihičke manifestacije, koje je ono sposobno da čini uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji: naprezanja, kretanja, opžanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. Ove njegove fizičke i psihičke radnje imaju značenje posljedice, a to koje postoji i vrši fizičke i psihičke radnje, ima značenje uzroka. Što podrazumijeva da samo uzrok ima značenje postojanja, a ne i njegove fizičke i psihičke radnje koje imaju značenje posljedice, pomoću kojih to što postoji samo sebe dovodi u razna fizička i psihička stanja. I pomoću tih stanja uspijeva da postoji sam po sebi, oduvijek i zauvijek, imajući i igrajući vječito ulogu i sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice. Što podrazumijeva da su uzrok i posljedica nedjeljivi jedno od drugog i da su uvijek dvije polovine jedne cjeline ili dvije strane iste medalje.

I kao najbitnije, na kraju treba reći i razumjeti da to koje uistinu i apsolutno postoji, u nauci i običnom životu zovemo imenom „svijest“, a da se u svjetskim religijama to zove imenom „Bog“. Dok ono samo sebe u svim svojim oblicima ili stanjima zove imenom „JA“.

Takođe je važno reći i znati još i ovo, da su Svijest ili Bog kao uzrok, i sve ono što iz toga nastaje kao posljedica uz pomoć njegovih fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, a to su razne njegove fizičke i psihičke manifestacije, radnje, oblici ili stanja - jedno i isto.