Od svih zamislivih ostvarenja ljudskog uma, zasigurno najveće bila bi pobjeda nad smrću. Svi drugi, neosporno veliki rezultati postignuti u razumijevanju svijeta u kojem živite i podizanju kvaliteta vašeg življenja, u suštini su bili ispunjavanje osuđenikove posljednje želje. Vaši preci su vjerovali da svojim ponašanjem mogu zaslužiti besmrtnost. Ako ništa drugo, postigli su da im čekanje kraja i samo izvršenje presude zapisane u njihovim genima bude manje bolno. Kao prva generacija koja je izgubila vjeru u Boga i istinu o svijetu zasnovanu na porukama iz Svetih knjiga proglasila zabludom, vi ste, bez izuzetka, odustali od tog cilja. Smisao vašeg postojanja sveo se na ugađanje sebi i drugima i na stvaranje novih osuđenika koji će raditi isto što i vi. Vaša briga za planetu na kojoj živite i generacije koje će na njoj živjeti nakon vas lažna je i besmislena kao, uostalom, i sve drugo čime se, kao polusvjesna bića, bavite. San o vlastitoj besmrtnosti zamijenili ste snom o besmrtnosti vaših gena, koji bi, ako baš vi nešto ne poduzmete, mogli biti zatečeni promjenama količine zračenja Sunca koje će nastupiti za nekoliko milijardi godina. Istovremeno, činite sve da vrsta kojoj pripadate ne dočeka ni kraj ovog vijeka. Takvi kakvi ste, predstavljate realnu prijetnju opstanku života na Zemlji. Samo vas stjecanje svijesti o postojanju nevidljivih svjetova može spriječiti da genetičkim inženjeringom i aktivnostima u toku kojih, svjesno ili nesvjesno, uništavate svoju fizičku i duhovnu životnu sredinu napravite nepopravljivu štetu!
U suštini, biti svjesno biće znači biti svjestan svog postojanja. Ili jesi, ili nisi! Pa, jeste li? Šta ako je vaše postojanje zaista „dvokomponentno“?! Šta ako vaš razum zaista pripada nevidljivom, a ne ovom svijetu? I šta ako je materijal od kojeg je izgrađena planeta na kojoj vi živite zaista nasljedni materijal nekog bića, a vi dio fizičkog zapisa njegovih spoznaja o duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj ono živi? Biste li i onda mogli reći da ste svjesni svog postojanja i da samostalno odlučujete o svojim izborima?
„Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“[1]
Oni koji nemaju vremena, mogućnosti ili volje da se aktivno bave istraživanjem svijeta u kojem žive spremni su olako povjerovati u to da je sve ono što tvrde autoriteti iz različitih oblasti istraživanja postavljeno na čvrste temelje i da je pitanje dana kada će te tvrdnje biti izbrušene u toj mjeri da će ih se moći tretirati kao apsolutne istine. Takvim svojim ponašanjem oni, nesvjesno, omogućavaju spomenutim „stručnjacima“ da se i ubuduće neometano bave „pretakanjem iz šupljeg u prazno“. Za razliku od takvih, oni koji se zaista trude da nešto razumiju, dakle oni kojima istraživanje svijeta u kojem žive predstavlja smisao života, a ne unosno zanimanje, znaju da je znanje koje ljudska bića posjeduju ograničeno i nepouzdano i da tvrdnje istraživača da će se jadno stanje u kojem se nauka trenutno nalazi uskoro promijeniti nemaju ama baš nikakvo pokriće.
„Naučni pronalasci su obično rezultat rada bogato nadarenih intuitivaca koji otkrivaju nevidljivu vezu između poznatih, već dostupnih podataka, rezultata, vezu koju mi obično, i kad poznamo iste činjenice, ne primjećujemo, a kad je ta veza otkrivena i osmišljena, često nam se čini da ju je bilo lako naći.“[2]
Albert Einstein
„Sposobnost da percipiramo ili mislimo različito, važnija je od stečenog znanja.“[3]
David Bohm
„Ako čovjek ne ide nasuprot razuma, on ne može ni do čega da stigne.“[4]
Albert Einstein
Jako mi se sviđa način na koji su pisane Objave. Usporedbe su se, zaista, u mnogim situacijama pokazale kao nezamjenjiv način prenošenja znanja. Svjestan sam činjenice da sam na tom polju početnik, ali me to neće omesti u namjeri da upravo u usporedbama pokušam iskazati neka svoja razmišljanja.
Kad neki proizvođač krompira odluči da nabavi brašno, na raspolaganju su mu dvije mogućnosti. On, dakle, svoj krompir može zamijeniti za brašno, ili ga prodati i tako doći do sredstava za kupovinu brašna. A ako mu se, kojim slučajem, posreći da proizvedenog krompira bude više nego što je njemu i njegovoj porodici potrebno za život, viška se može riješiti tako što će ga prodati, podijeliti drugima ili baciti. Kada biste tog čovjeka posavjetovali tako što biste mu rekli da je za njega najbolje da ode u grad i da tamo svoj krompir zamijeni za novac, a ne da ga proda, kako je on tu radnju naučio zvati, on bi vaše riječi zasigurno razumio, ali bi vas, za svaki slučaj, malo bolje osmotrio. A kada biste mu isto to saopćili na drugačiji način, dakle, kada biste ga posavjetovali da ode u grad i da tamo za svoj krompir kupi što više novca, uslijedila bi kratkotrajna mentalna blokada, a vi biste, u najboljem slučaju, za sva vremena izgubili tog sagovornika.
Navedenu reakciju neukog seljaka zaista nije bilo teško predvidjeti, ali kada biste, kojim slučajem, bili u prilici da s nekim od „ovlaštenih proizvođača znanja“ povedete razgovor o mogućim načinima zamjene dijela „njegovih“ proizvoda za neku trajniju vrijednost, uvjerili biste se da je način na koji je reagirao neuki proizvođač krompira pravilo, a ne izuzetak. Zlo i naopako!
Prednosti koje sa sobom nosi poznavanje „specijalne teorije relativnosti razmjene dobara“, dakle, teorije koja nedvosmisleno potvrđuje da se etika (i moral) ljudskih bića zakrivljuje proporcionalno masi kapitala s kojom raspolažu i da su „mjesta“ u kojima je masa posjedovanog kapitala (ili moći) premašila kritičnu granicu nakrivo nasađena u toj mjeri da ljudska bića koja se zateknu u njihovoj blizini gube razum i pretvaraju se u životinje, zaista su neizmjerne, pa vam zato preporučujem da to stalno imate na umu, jer bi vam se, u suprotnom, moglo dogoditi da zaglavite u nekoj od tih etičkih crnih rupa iz kojih je bijeg gotovo nemoguć.
Moja iskustva u kontaktima s profesionalnim istraživačima „vidljivog i nevidljivog“ mogla bi se usporediti s iskustvom glavnog junaka svih priznatih i nepriznatih evanđelja. Dakle, ništa od onog što su oni tada izgovorili i uradili, a nisu trebali, i ništa od onog što oni tada nisu izgovorili i uradili, a trebali su, nisam im mogao staviti na dušu, jer oni ne znaju ni šta govore ni šta rade! U takvim prigodama ja sam se striktno pridržavao pravila ponašanja koja važe u komunikaciji s nesvjesnim bićima. Zato što vjerujem da bi to moglo biti od koristi onima koji se upuste u čitanje ove knjige i razmišljanje o onom što su pročitali, navest ću neka od tih pravila.
Kao prvo, „razgovor“ s njima morate voditi tako što ćete iznositi samo one tvrdnje za koje ste potpuno sigurni da neće prouzročiti haos u njihovom mentalnom sklopu, što bi u prijevodu značilo da s njima možete i smijete pričati samo o …, znate već o čemu! Kao drugo, nipošto im ne smijete pokazati da znate da u slici svijeta koju oni zastupaju, kojom se ponose i koju pokušavaju nametnuti drugima, oni sami nisu napravili niti jedan jedini potez kistom i da je sama ta slika muzejski eksponat koji zahtijeva hitnu i temeljitu restauraciju. Kao treće, suzdržite se od komentiranja onoga što oni govore ili rade, što bi u prijevodu značilo da se bez pogovora morate složiti i s njihovom tvrdnjom da svojatanje tuđih spoznaja ni u kom slučaju nije krađa, nego je u pitanju upotreba vještačkog đubriva u masovnoj proizvodnji duhovne hrane. I kao četvrto, kao zmija noge skrivajte od njih svoju naviku da mislite „svojom glavom“. Vlastitu proizvodnju ekološki čiste duhovne hrane bi vam pred njima bilo bolje i ne spominjati, jer vam ni uz najveći trud ne bi pošlo za rukom uvjeriti ih da je u dvadeset i prvom vijeku takvo nešto uopće moguće.
Na svu sreću ni svi proizvođači znanja nisu isti, što znači da među njima postoje i oni rijetki koji vide šta se oko njih događa i koji se ne stide o tome javno govoriti. Takvi znaju da je najgore što se nekom istraživaču može dogoditi to da „ne prepozna uspjeh, iako je vidio da se on događa“[5] i iskreno se nadaju da će se, prije ili kasnije, dogoditi ono „nešto“ što će ljudsku misao pokrenuti s mrtve tačke.