Half a Time – We

Postojanje ljudskih bića predstavlja čvrst dokaz da, uz puno truda i odricanja, živa bića mogu ovladati procesom prelaska iz nesvjesnog u svjesno postojanje. Ne vidim zašto bi se stjecanje svijesti o „nevidljivom“ trebalo tretirati drugačije. U knjizi „Pola vremena“, koju čitate, ja vam pokušavam prenijeti vlastite spoznaje o vama nepoznatoj, nevidljivoj komponenti postojanja živih bića, spoznaje do kojih sam došao razmišljajući o stvaranju i evoluciji svega što postoji, o odnosu tijela i duha i o pravom značenju u usporedbama datih riječi Božjih, zapisanih u Knjigama Objave, Bibliji i Kur’anu.

S čitanjem knjiga stvari su oduvijek stajale ovako: neke ljude sretnim čini njihovo „otvaranje“, a neke, opet, njihovo „zatvaranje“. Ako Bog ne postoji, ne postoje ni nevidljivi svjetovi! U tom slučaju će oni koji ovu knjigu pročitaju od korica do korica predstavljati gluplji dio ljudskog roda. A ako stvari stoje drugačije, takvima će, uskoro, postati apsolutno svejedno šta oni drugi o njima misle.

„Najbolji oblik odanosti prema Allahu (dž. š.) jeste traženje znanja.“[1]

Većina ljudi je spremna tvrditi da apsolutne istine ne postoje i da sve može biti „i ovako, i onako“. Po takvima, šta će biti proglašeno istinom ovisi o uglu iz kojeg se nešto posmatra, načinu na koji se povezuju (i interpretiraju) informacije do kojih se pri tom dolazi i o samom posmatraču. Ja u to ne vjerujem! Božje Objave, na primjer, ne mogu biti stvar nečijeg ukusa ili ugla posmatranja. One su apsolutno neovisne o stavovima koje ljudska bića o njima imaju i toliko su superiorne u odnosu na spoznaje koje su ta bića stekla iskustvom ili razmišljanjem da bi se bez pretjerivanja moglo reći da Zemljani ne znaju ama baš ništa od onog što bi se moglo svrstati u suštinski značajna znanja.

Bez Objava koje su im periodično stizale „s neba“ ljudi bi i dalje bili samo uboga, primitivna i polusvjesna bića koja kad jednom nestanu s lica Zemlje, a nestala bi sigurno, i to, izvjesno je, u nedalekoj budućnosti, ne bi bila vrijedna ni spomena. Međutim, Objave postoje, što znači da postoji i šansa da se zatečeno stanje promijeni.

Drugi uvjet koji mora biti ispunjen da bi neko ljudsko biće koje živi na Zemlji steklo svijest o postojanju nevidljivih svjetova je da na planeti izgrađenoj od nevidljive komponente postojanja njegovog nasljednog materijala (koja egzistira u nekom dijelu prostor-vremena nevidljivog svijeta) postoje svi neophodni uvjeti za stvaranje i evoluciju bića svjesnih svog postojanja. O samom načinu na koji je to moguće ostvariti puno toga možete saznati iz knjiga koje sam ja napisao, a na to možete zaboraviti ako sumnjate u tvrdnje koje ste pročitali u prethodnom pasusu.

Treći uvjet koji mora biti ispunjen da bi neko ljudsko biće koje živi na Zemlji steklo svijest o postojanju nevidljivih svjetova je da ga je tijekom stvaranja vlastite slike svijeta mimoišla bilo koja vrsta specijalizacije njegovih spoznaja o materijalnoj ili duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj živi i o nevidljivim svjetovima, jer bi u suprotnom istjerivanje kojekakvih bubica iz njegove „glave“ bilo gotovo nemoguće.

„Sine Ademov, nađi vremena za Moje ibadete, napuniću ti prsa bogatstvom i spriječiti siromaštvo, a ako ne postupiš tako, napuniću ti ruke poslom, ali neću spriječiti da osiromašiš.“[2]

Čak ni oni koji ne vjeruju da su Kur’an i Biblija istinite Božje Objave ne mogu negirati činjenicu da ove dvije Svete knjige u sebi sadrže puno toga što ih čini bitno različitim od svih knjiga koje je napisao čovjek. S druge strane, čak ni oni koji su svoj život posvetili Bogu i koji čvrsto vjeruju da je Knjiga koju slijede Njegovo djelo ne mogu negirati činjenicu da ljudska bića ne razumiju ono što je u njoj napisano.

Svima onima koji pokušavaju shvatiti šta zaista „kažu“ Svete knjige, veliku prepreku zasigurno predstavlja činjenica da su svoje istraživanje sveli na samo jednu Svetu knjigu, onu koja im je, u većini slučajeva, već od rođenja bila nametnuta kao jedina korektna Božja Objava.

U to da su i Biblija i Kur’an Božje Objave i da te Svete knjige u sebi sadrže ne samo dokaze za ovu tvrdnju, nego i konkretna uputstva za dekodiranje onoga što je u njima napisano, moći ćete se uvjeriti na osnovu dokaza koji će vam biti prezentirani u nastavku ove knjige, a onima koji i nakon toga budu sumnjali u nadnaravno porijeklo ovih Knjiga i u tvrdnju da ih je njihov „autor“ znao zaštititi od ljudskog nemara i od loših namjera nekih pripadnika tog roda – neka je Bog na pomoći!

„Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali.“[3]

„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.“[4]

Prema tvrdnjama vjerskih vođa, na Zemlji trenutno živi više od milijardu onih koji slijede Objavu u kojoj su zapisani navedeni citati. Ne vjerujem da se među tim ljudima nalazi puno onih koji „i stojeći i sjedeći i ležeći Boga spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju“.

Pažljivom čitaču Kur’ana trebao bi „upasti u oči“ naizgled nelogičan izbor vremena koje je upotrijebljeno u prvom od ovih citata. Šta može značiti „onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali“ ako ne to da će doći vrijeme u kojem će predstava o nevidljivom svijetu koju su vjernicima nametnuli njihovi vjeroučitelji biti zamijenjena njihovom sviješću o tome gdje se taj svijet nalazi, kako izgleda i na koji je način fizikalno povezan sa svijetom u kojem oni žive i njima samima. U protivnom, navedeni citat bi trebao glasiti „onima koji u nevidljivi svijet vjeruju“ i trebao bi se odnositi na sve vjernike kroz sva vremena.

Prisjetite se na trenutak osnovnih postavki Modela pa će vam biti jasno zašto su vjerovanje u nevidljivi svijet i razmišljanje o stvaranju nebesa i Zemlje predstavljeni kao temeljni uvjeti koje je potrebno ispuniti da bi se postalo vjernikom i zašto bi od tog razmišljanja korist mogli imati samo oni koji su obdareni razumom i koji slijede uputstvo. Vjerujem da ćete nakon toga shvatiti na šta je poslanik Muhammed mislio kada je rekao:

„Na dvije stvari se grozim: na neznalicu koji je pobožan, i na učenjaka koji ne vjeruje.“[5]

Iako to većina sljedbenika posljednje Božje Objave, dakle onih vjernika koji sebe zovu muslimanima, nerado priznaje, u riječima Božjim (Kur’anu) zapisanim u Musafu (knjizi koju muslimani zovu Kur’an) i u hadisima (kazivanjima poslanika Muhammeda, prvom tumačenju Kur’ana) postoje nepobitni dokazi da su u Bibliji, jednako kao i u Musafu, zapisane riječi i jasna uputstva vjernicima o tome u šta oni moraju vjerovati i kako trebaju tretirati sve Božje poslanike i sve vjerovjesnike.

„Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je…“[6]

„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.…“[7]

„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike,…“[8]

„O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.“[9]

„A ova Knjiga, koju objavljujemo, blagoslovljena je, ona potvrđuje onu prije nje…“[10]

„A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.“[11]

„A ono što iz Knjige objavljujemo sušta je istina, ona potvrđuje da su istinite i one prije nje.“[12]

„I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’“[13]

„Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu…“[14]

„…I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani‘…“[15]

„Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici…“[16]

„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke…’“[17]

U predgovoru prijevoda Kur’ana zapisanog u Musafu s arapskog jezika na jezik kojim ja govorim piše:

„Iza neprikosnovenog poziva da se vjeruje jedan Bog, dž.š., slijedi zahtjev za vjerovanje svih Njegovih poslanika, među kojima nema razlike. Po tome pravi i istinski pripadnik Kur’ana može biti samo onaj koji vjeruje i u sve druge vjerovjesnike, kao što vjeruje u Allahovog posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s. Isti je status i Objava upućenih prije Muhammeda, a.s.“[18]

Da u Objavama zaista postoje i oni dijelovi teksta za čije razumijevanje je potrebno biti razumom obdaren i živjeti u pravo vrijeme na pravom mjestu, dokaz su sljedeći citati:

„Oni poriču prije nego što temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumačenje njegovo…“[19]

„Kur’an je doista svijetu cijelome opomena! – i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!“[20]

„Zato ostavi Mene i one koji ovaj Govor poriču, Mi ćemo ih postepeno odakle se i ne nadaju patnji približavati i vremena im davati, jer je obmana Moja, zaista, jaka!“[21]

„Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.“[22]

„Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte.“[23]

„Dade im Bog duh obumrlosti: oči takve da ne vide, uši takve da ne čuju, i to do današnjeg dana.“[24]

„Ako tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati!“[25]

„Sve je to Isus govorio narodu u usporedbama i ništa mu nije rekao bez usporedaba.“[26]

Da bih potkrijepio svoju tvrdnju da postoji zreliji, svjesnim bićima primjereniji način tumačenja Objava iskoristit ću dio teksta zapisanog u Bibliji.

„O tome nam treba mnogo govoriti, ali je to teško riječima protumačiti jer ste nagluhi. I uistinu, premda biste po vremenu morali biti učitelji, vama je ponovo potrebno da vas tko pouči osnovno, to jest početak proročanstava. Takvi ste da vam treba mlijeko, a ne jaka hrana. Uistinu, koji je god još pri mlijeku, ne snalazi se u nauci o pravednosti, jer je dijete. A jaka je hrana za odrasle, za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla. Zato pustimo na stranu početnu nauku o Kristu i težimo za onim što spada na zrele…I to učinimo uz Božje dopuštenje.“[27]

Čvrsto vjerujući u vlastitu nepogrešivost, Petrovi nasljednici i visoko kršćansko svećenstvo srozali su Bibliju na nivo književnog djela koje su, po njihovom mišljenju, njihovi nadahnuti preci pisali po sjećanju i mijenjali svaki put kada bi se za takvo što ukazala potreba. Svima onima koji još uvijek imaju volje da ih slušaju, oni bez imalo stida objavljuju da „Biblija nije zasnovana na naučnim, nego na religijskim istinama“, da ta Sveta knjiga „u sebi sadrži nesavršenstva i zastarjelosti“ i da pojmovi o svijetu i prirodi koji su u njoj zapisani „imaju nivo razvoja društvene misli vremena u kojem su živjeli pisci knjige“.[28]

Bića koja posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova znaju da su i u Bibliji i u Musafu zapisane riječi Božje, ili, što je isto, Kur’an. Takvima je poznato da niti jedna od rečenica koje se u tim Svetim knjigama nalaze nije tu bez valjanog razloga. Muhammedovo uputstvo vjernicima glasi: „Kur’an je objavljen na sedam harfova (načina učenja); čitajte ga onako kako vam je najlakše!“[29]. Nakon što su to uputstvo pročitali kao da je pisano isključivo njima, „ovlašteni“ tumači Kur’ana zapisanog u Musafu su vjernicima objavili da su, milošću Božjom, spoznali da ono u sebi nosi skrivenu poruku koja glasi: „Prihvatite naše tumačenje riječi Božjih kao da je vaše“.

Ponašanje vjeroučitelja ima puno toga zajedničkog s ponašanjem šefova tajnih obavještajnih službi. U pamćenje mi se urezala scena iz nekog avanturističkog filma u kojoj je pretjeranu znatiželju nekog tajnog agenta njegov pretpostavljeni „liječio“ ovim riječima: „Kaže ti se ono što trebaš znati, a ono što ne trebaš znati, to ti se ne kaže.“. Šta je to što znaju  „oni koji znaju“ – nikada nećete saznati, jer vam se o Stvoritelju i o nevidljivim svjetovima kaže „ono što…“. Zaista bih želio znati šta vjeroučitelji misle o tome na koga se odnose sljedeće riječi Božje?

„Mnogi će mi u onaj dan reći: ‘Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!’“[30]

Povjerovati u bukvalno značenje riječi Božjih zapisanih u Svetim knjigama, a ne biti za to obilato nagrađen još na ovom svijetu – nije ni malo lako. Lažu i sebe i druge svi oni koji tvrde da bi povjerovali u Abrahama, Isusa ili Muhammeda da su se ti Božji poslanici pojavili u vremenu u kojem oni žive, a ne u dalekoj prošlosti.

Isus je, na primjer, tvrdio da onaj ko ne bude jeo tijelo njegovo i ne bude pio krvi njegove ne može ući u Kraljevstvo nebesko. Uz to, on je savjetovao roditeljima da dopuste svojoj djeci da mu slobodno prilaze i da ga slijede, jer je Kraljevstvo nebesko, u koje je moguće ući tek nakon što se umre, upravo za njih rezervirano, i to na neodređeno vrijeme.

Neće vam biti teško zamisliti da živite u vremenu u kojem, Božjom voljom, Objave još uvijek nisu spuštene na Zemlju, ali možete li, u tom slučaju, zamisliti da bi se nekom od onih vaših suvremenika koje vi smatrate razumnim bićima srce ispunilo radošću kada bi saznao da njegovo rođeno dijete slijedi čovjeka umotanog u bijeli čaršaf koji za sebe tvrdi ne samo da je „Sin Božji“, nego da je i on sam Bog, i to ne neki „običan bog“, nego jedan od trojice Bogova, koji su, u stvari, jedan jedini Bog, da je ispunilo spomenuti kanibalistički uvjet, od kojeg se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi i da se obavezalo na to da će od tada pa do svoje smrti bez pogovora izvršavati sve što od njega budu zahtijevali ne samo taj čovjek, nego i njegovi učenici i učenici njegovih učenika? Taj vaš suvremenik bi razumnim morao smatrati i to što taj čovjek od njegovog djeteta zahtijeva da vjeruje u čudesa kao što su: stvaranje svega što postoji za samo šest puta po dvadeset i četiri sata (plus veliki odmor), oživljavanje mrtvih, uskrsnuće nakon tri dana provedena u grobu i uzašašće na nebo, na primjer, jer bi samo u tom slučaju na Sudnjem danu, dakle, onda kada se taj Bog-Sin-čovjek jašući na oblaku vrati na Zemlju, bilo među sretnicima koji će tada primiti nagradu za svoja dobra djela, a ne među onima koji će biti bačeni u Pakao, nebeski koncentracioni logor za neposlušnu djecu, u kojem će gorjeti u vječnoj vatri i biti mučeni, čemu će se stanovnici Raja, sve odreda čestiti vjernici i dokazani čovjekoljupci, neizmjerno radovati? Ja takvo nešto ne mogu zamisliti, a kada bi, ne daj Bože, moje dijete povjerovalo u ovu, ili u neku sličnu glupost i dopustilo da ga u ovcu pretvori neki probisvijet, učinio bih sve što je u mojoj moći da ga prizovem pameti.

Siguran sam u to da niko od vaših suvremenika ne bi normalnim smatrao ni roditelja koji bi nakon „poziva s neba“, koji je dobio u nekom košmarnom snu, odlučio svoje rođeno dijete zaklati kao žrtvenog ovna, ni dijete koje se tome ne bi usprotivilo, ni društvo koje ne bi oštro kaznilo i samu nakanu da se takvo što uradi, kao što je to, navodno, bio slučaj s Abrahamom i njegovim sinom.

Sumnjam i u to da bi oni povjerovali nekom nepismenom čuvaru stada ovaca koji bi im, nakon višednevnog izležavanja u nekoj pećini, obznanio da mu je, negdje pred zoru toga dana, anđeo došapnuo da je Bog baš njega izabrao za svog posljednjeg poslanika. Ne smijem ni pomisliti šta bi se tom nesretniku dogodilo kada bi, nedugo nakon toga, od svojih „bližnjih“ zahtijevao da mu povjeruju i u to da je u jednoj od „onih“ noći bio uzdignut na sedam različitih nebesa, da se tamo sit napričao s najuglednijim Božjim poslanicima, da su mu oni, svi od reda, priznali poslanstvo i podsjetili ga da je isključivo njegova obaveza da, kako zna i umije, natjera mnogobošce, što u konkretnom slučaju znači sva ljudska bića, da, konačno, povjeruju u jednog Stvoritelja, u život nakon smrti, u nevidljive svjetove, u džine i džinska kola, u Dan u kojem će kosti mrtvih biti oživljene i u Svete ratove u kojima će se istinskim pobjednicima nazvati samo oni učesnici bitke koji su njen kraj „odgledali“ s onog svijeta.

Ako ste makar i na trenutak pomislili da ja smatram da su kršćani, muslimani i ostali čestiti vjernici prevaranti ili loši ljudi – grdno ste se prevarili! Ja samo tvrdim da njihovo vjerovanje nije posljedica njihove odluke zasnovane na činjenicama i neoborivim dokazima. U pitanju je nešto drugo, nešto čega oni nisu svjesni. Oni ne znaju da su sva bića koja žive na Zemlji fizički zapis spoznaja koje je o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj egzistira steklo biće od čijeg je linearnog genetskog teksta, kao materije, i organske građe tijela, mozga i genoma, kao energije, izgrađeno sve što postoji u Sunčevom sistemu u kojem oni žive, uključujući i njih same. To biće ne vjeruje u Boga, ono zna da Bog postoji i da su Objave Njegovo djelo. Njemu je dobro poznato da su sva bića koja žive na Zemlji, njegovom planamu, sastavni dijelovi njegovog razuma. Kršćani, muslimani i sva ostala bića koja iskreno vjeruju u jednog Boga, Svete knjige, Božje određenje i Sudnji dan ne samo da nisu prevaranti ili loši ljudi, nego su, po mom mišljenju, oni ti u čijim su razumima (genomima bića koja žive na njihovom planamu) upisana znanja o Stvoritelju i o nevidljivim svjetovima koja to biće posjeduje, i ako na Zemlji nešto zaista vrijedi – onda su to oni! Samo, takvih nije nekoliko milijardi, kao što to tvrde kršćanski i islamski vjeroučitelji, nego ih je puno, puno, puno manje, i, najčešće, ne slijede nikoga.

„U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!…“[31]

Događaji uvjetovani silama i zakonima koji ravnaju nevidljivim svjetovima su od pamtivijeka do danas kreirali i podržavali ljudsku glupost i sujevjerje. Postati i ostati „normalan“ u takvom okruženju bilo je gotovo nemoguće. Već i samo podsjećanje na kojekakve vračeve, proroke, nadriljekare, astrologe, istjerivače đavola, pustinjake, filozofe, umjetnike svih vrsta, boja, mirisa i okusa, kostolomce, pisače sihri i zapisa, „vjernike“ i ostale ublehaše zadužene za ispiranje vijuga na tabularazi može izazvati osjećaj tjeskobe u svakom iole razumnom čovjeku i navesti ga da se upita: pa gdje ja to živim? Možda je upravo to ono što je natjeralo čovječanstvo da bezrezervno prihvati nauku, najopasniju od svih devijacija ljudskog uma, i predstavničku demokratiju, najgluplji od svih mogućih načina kreiranja sudbine nekog naroda, način koji to omogućava onima koji baš ni o čemu nemaju pojma, koji žive u prošlosti, koji se boje vlastite sjenke i koji račun za sve svoje promašaje uredno šalju na storniranje dragom Bogu.

Od neprocjenjive je važnosti to što smo postali svjesni postojanja nevidljivih svjetova i što smo konačno spoznali gdje i na koji način su se naša znanja i iskustva upisivala i kako su se međusobno usklađivala. Ništa manje važna nije ni spoznaja da smo stekli mogućnost intervencije i u vidljivoj i u nevidljivoj komponenti vlastitog postojanja. Nama to, zasigurno, nikada ne bi pošlo za rukom da nam Svete knjige nisu „otkrile“ svoje tajne. Po prvi put od kada postojimo ukazala nam se mogućnost da dio sebe oslobodimo prirodnih sila svijeta u kojem živimo. Istovremeno, sve ono što je u Objavama obećano vjernicima prestaje biti utjeha za promašene živote i pretvara se u konkretan cilj.

„Budući da ne žurim i da radim više za svoje zadovoljstvo, nego zbog dužnosti, ja sam kao veliki bogovi koji grade: načinim, rušim, ponovo načinim, sve dok nisam potpuno zadovoljan rezultatom, a to se samo rijetko događa.“[32]

Joseph-Louis Lagrange

Kao što su fizička građa mog planama i fizička građa svih bića koja trenutno žive na toj planeti sastavni dio nevidljive komponente postojanja mojih molekula naslijeđa i linearnog genetskog teksta zapisanog (u) njima, tako su fizička građa planete na kojoj ja živim i fizička građa svih bića koja na njoj žive sastavni dio nevidljive komponente postojanja molekula naslijeđa nekog živog bića i linearnog genetskog teksta zapisanog (u) njima.

Kao što su sva bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na mom planamu, uključujući i onog stanovnika te planete koji posjeduje najviši nivo razvoja tijela i duha postignut na toj planeti, a kojeg ću iz tog razloga nazvati Veliki Planamac, u svojoj suštini fizički zapisi mojih spoznaja o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj živim, tako smo ja i sva bića koja pored mene žive na Zemlji u svojoj suštini fizički zapisi spoznaja koje je o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj živi steklo biće od čijeg linearnog genetskog teksta, kao materije, i molekula naslijeđa (u) kojima je on zapisan, kao energije, su izgrađeni Sunčev sistem u kojem ja živim, planeta na kojoj živim i sva bića koja na toj planeti žive. U želji da malo laskam samom sebi, tog uvaženog stanovnika Matične planete ću nazvati Veliki Mislilac.

Veliki Planamac, dakle, nije ime kojim bi se trebalo nazvati neki određeni nivo razvoja tijela i duha bića koja žive u nevidljivom svijetu na planamu nekog bića koje živi na Zemlji i koje posjeduje složenu građu mozga, nego je to ime za ono biće koje živi na tom planamu koje posjeduje najviši nivo razvoja tijela i duha. Isti kriteriji važe i kada je u pitanju dodjela imena Veliki Mislilac nekom od bića koja žive na Matičnoj planeti.

Veliki Mislilac posjeduje jednu značajnu prednost u odnosu na nas Zemljane: puno je pametniji. Između ostalog, on zna da mi, Zemljani, postojimo i da nevidljivu komponentu postojanja nasljednih materijala svih bića koja žive na planeti na kojoj on živi vidimo kao nebeska tijela od kojih se sastoji naše nebo. Njemu je, dakako, poznato i to da je i on sam fizički zapis malog djelića razuma nekog živog bića i da živi na nečijem planamu.

Konačno ste se „upoznali“ s Velikim Stvoriteljem, bićem od čijeg linearnog genetskog teksta, kao materije, i molekula naslijeđa (u) kojima je on upisan, kao energije, su, između ostalog, izgrađeni Matična planeta i tijela i mozgovi svih bića koja na toj planeti trenutno žive, uključujući i Velikog Mislioca.

Kosmos u kojem mi živimo nije ništa drugo do druga, nevidljiva komponenta postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti. Gledano s druge strane, nasljedni materijali svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti nisu ništa drugo do druga, nevidljiva komponenta postojanja nebeskih tijela od kojih se trenutno sastoji naš kosmos. Zajedno, te dvije komponente grade razum Velikog Stvoritelja. Pojedinačno, njihovo postojanje ne samo da je besmisleno, nego je i nemoguće!

Veliki Stvoritelj nije Bog, ali jeste bogolik. Odnosu između Velikog Stvoritelja i njemu sličnih bića i Boga (Svemogućeg, Milostivog, Alfe i Omege, Prvog i Posljednjeg, Početka i Svršetka) analogni su odnos između Velikog Mislioca i njemu sličnih stanovnika Matične planete i Velikog Stvoritelja, ili odnos između mene i meni sličnih stanovnika Zemlje i Velikog Mislioca, ili odnos između Velikog Planamca i njemu sličnih stanovnika mog planama i mene.

Sva bića koja žive na Zemlji se prilikom rješavanja nekog problema koriste znanjima zapisanim (u) molekulama naslijeđa bića koja žive u nevidljivom svijetu na njihovim planamima. Izvjesno je da genomi svih stanovnika Zemlje i svi „Sunčevi sistemi“ naše galaksije trenutno pomažu Velikom Stvoritelju da dovrši projekat „Sudnji dan na Zemlji“, jer on bukvalno misli njima.

„Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti…“[33]

Obratite pažnju na citat koji ste upravo pročitali. „Nebesa“ su kosmos u kojem mi živimo, a „nebesa nad nebesima“ su stvarnost u kojoj živi Veliki Mislilac. „Nebesa“ i „nebesa nad nebesima“ ne mogu, dakle, obuhvatiti ni Velikog Stvoritelja, a kamoli Boga.

Vrijeme je da krenemo u suprotnom smjeru.

Razum Velikog Mislioca egzistira u nevidljivoj komponenti postojanja njegovog nasljednog materijala, dakle, u našem Sunčevom sistemu na Zemlji. To, dakako, vrijedi i za vaš razum, koji, ako ga imate, može postojati jedino u nevidljivoj komponenti postojanja vašeg nasljednog materijala, dakle, u Nevidljivom svjetu na vašem planamu. To što vi svoj razum intuitivno vežete za organsku građu svog mozga, posljedica je činjenice da su bića koja žive u nevidljivom svijetu na vašem planamu (vaše logike i etike) fizički smještena u atmoosferi, morima i okeanima te planete, kojima je, u vidljivom svijetu, analogan linearni genetski tekst koji je aktivan isključivo u ćelijama od kojih se sastoje vaš mozak i ostali dijelovi vašeg nervnog sistema i organska građa molekula naslijeđa u kojoj je on zapisan. Vi, dakle, osjećate promjene u strukturi, prostornom rasporedu i energetskom nivou materijala od kojeg se sastoje atmosfera, mora i okeani na vašem planamu koje su, posredno ili neposredno, uvjetovala bića koja na toj planeti žive, vaše logike i etike.

Mojoj svijesti o postojanju nevidljivih svjetova analogno je postojanje bića svjesnih svog postojanja koja žive u nevidljivom svijetu na mom planamu. Sva bića koja na toj planeti trenutno žive posjeduju molekule naslijeđa i linearne genetske tekstove zapisane (u) njima i sva imaju i nevidljivu komponentu svog postojanja, postojanje u vidu materije i energije od kojih su izgrađeni sva nebeska tijela u mom novom kosmosu nasljednog materijala (mom novom nevidljivom svijetu) i sva bića koja u tom svijetu trenutno žive. Kažem „mom“ zato što svako ljudsko biće koje trenutno živi na Zemlji ima svoj novi kosmos nasljednog materijala, dakle, kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na njegovom planamu. Moj novi kosmos nasljednog materijala je, dakle, kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na mom planamu. U suštini, pravi dokaz da je u nekom od bića koja žive u nevidljivom svijetu na mom planamu zaista započeo proces stjecanja svijesti o sebi i svijetu u kojem živi bila bi činjenica da na planeti izgrađenoj od nevidljive komponente postojanja njegovog nasljednog materijala, koja se, logično je, nalazi u mom novom nevidljivom svijetu, postoje i kolonije ćelija.

Stjecanje svijesti o postojanju svjetova (kosmosa) koje je nemoguće registrovati tjelesnim čulima ili instrumentima i stjecanje znanja o načinu na koji su oni povezani sa svijetom u kojem vi živite i vama samima nezamislivo je bez nadnaravnog izvora informacija. Taj izvor su klasične Objave, Biblija i Kur’an, i knjige „Nevidljivi svijet“ i „Pola vremena“.

Veliki Planamac živi u nevidljivom svijetu na mom planamu, dakle, na planamu bića koje je svjesno i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja, što po Modelu znači da je on svjestan svog postojanja, ili, što je isto, da u mom novom nevidljivom svijetu na njegovom planamu žive i višećelijska bića koja posjeduju složenu građu tijela i mozga, ali ne i svijest. Biće koje živi u mom novom kosmosu nasljednog materijala na planeti izgrađenoj od nasljednog materijala Velikog Planamca i koje posjeduje najviši nivo razvoja tijela i duha postignut na toj planeti ću nazvati Mali Planamac. Svako civilizirano ljudsko biće koje živi na Zemlji (ljudska bića žive i na planamima onih bića koja žive na Zemlji koja posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova) ima svoj novi nevidljivi svijet u kojem postoje živa bića, što znači da ima i svog Velikog Planamca i svog Malog Planamca.

Moj novi nevidljivi svijet je postojao i prije nego što sam ja postao svjestan nevidljive komponente svog postojanja. Nijedno od bića koja su tada u njemu živjela nije posjedovalo višećelijsku tjelesnu građu. Živa bića su postojala i u novim nevidljivim svjetovima onih mojih (i vaših) dalekih predaka koji su prvi povjerovali da su neka događanja u svijetu u kojem oni žive uvjetovana „višim silama“. Spoznaje o svijetu u kojem žive do kojih su moji preci dolazili razmišljajući o duhovima, bogovima, grijehu, sudbini ili zagrobnom životu i iskustva koja su oni stjecali primjenjujući te svoje spoznaje u svakodnevnom životu zapisivani su u molekulama naslijeđa bića koja su živjela u njihovim novim nevidljivim svjetovima. Evoluciju „svijesti“ o Stvoritelju u razumima mojih predaka pratile su evolucija višećelijskih životinja koje su posjedovale mozak koje su živjele u nevidljivom svijetu na njihovim planamima i evolucija jednoćelijskih bića koja su živjela u njihovim novim nevidljivim svjetovima na planamima tih stanovnika njihovih planama. To znači da klica svijesti o „nevidljivom“ postoji u svakom ljudskom biću.

Sva nebeska tijela koja trenutno postoje u mom novom nevidljivom svijetu, kosmosu u kojem živi moj Mali Planamac, izgrađena su od materije i energije koje nisu ništa drugo do li druga, nevidljiva komponenta postojanja linearnih genetskih tekstova svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na mom planamu i molekula naslijeđa (u) kojima su oni zapisani.

Veliki Planamac na svom nebu vidi „bezbroj“ nebeskih tijela izgrađenih od materije i energije koje nisu ništa drugo do li druga, nevidljiva komponenta postojanja linearnih genetskih tekstova svih bića koja trenutno žive na Zemlji i molekula naslijeđa (u) kojima su oni zapisani.

Svaki stanovnik Zemlje koji je obdaren vidom na svom nebu vidi „bezbroj“ nebeskih tijela izgrađenih od materije i energije koje nisu ništa drugo do li druga, nevidljiva komponenta postojanja linearnih genetskih tekstova svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti i molekula naslijeđa (u) kojima su oni zapisani.

Moj Mali Planamac, moj Veliki Planamac i ja živimo, dakle, u tri različita, međusobno čvrsto povezana svijeta.

Prema tvrdnjama islamskih teologa, u koje vjeruje, barem tako oni tvrde, više od milijardu muslimana, postoje tri, a ne jedan svijet. Ta tri svijeta su: Dunjaluk, Melekut i Džeberut. Po njima, Dunjaluk je svijet u kojem vi živite, Melekut je svijet meleka (anđela), duša i duhova, a Džeberut je svijet Allahova znanja![34]

Model potvrđuje postojanje tih svjetova. To su:

– vidljivi svijet – Dunjaluk (svijet u kojem ja živim, kosmos koji je izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti)

– nevidljivi svijet – Melekut, svijet u kojem živi moj Veliki Planamac, kosmos koji je izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive na Zemlji

– moj novi nevidljivi svijet – Džeberut, svijet u kojem živi moj Mali Planamac, kosmos koji je izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive na mom planamu i u kojem žive bića čiji razumi nisu ništa drugo do fizički zapisi onih spoznaja o nevidljivim svjetovima koje sam ja stjecao koristeći se onim što je zapisano u Svetim knjigama, ili, što je isto, koristeći se „Allahovim znanjem“.

Islamski teolozi tvrde i ovo: dok se Allahov rob nalazi u svijetu Melekuta, on ima mogućnost izbora u postupanju, a kad stupi u svijet Džeberuta, onda nema mogućnost izbora, dok je u tom svijetu, i biva prisiljen da bira ono što Uzvišeni odabere i da želi ono što Uzvišeni želi.[35]

Bića koja posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova navedenu tvrdnju tretiraju kao još jedan u nizu dokaza Modela. Kada postanete svjesni nevidljive komponente svog postojanja, dakle, kada na planeti izgrađenoj od nevidljive komponente postojanja vašeg nasljednog materijala budu postojala i bića koja su svjesna svog postojanja, u vašem razumu će postojati mjesto u kojem ćete vi moći upisivati vlastite spoznaje o nevidljivim svjetovima. To mjesto su razumi bića koja žive u vašem novom nevidljivom svijetu. Od tada, vaša samostalnost u odabiru i htijenju prestaje, jer ništa od onoga što vam mogu pružiti vaša čula i vaš razum ne može baš ni malo pridonijeti evoluciji vaše tek stečene svijesti. Evolucija vašeg razuma i vaši postupci će od tog trenutka ovisiti isključivo o znanju koje u sebi kriju riječi Božje zapisane u Objavama.

Prema tvrdnjama spomenutih teologa, umire ono što se svrstava u svijet Dunjaluka, umire ono što se svrstava u svijet Melekuta i umire ono što se svrstava u svijet Džeberuta.[36]

Kao prethodne dvije, i ova tvrdnja nedvosmisleno dokazuje korektnost Modela. Kao što je to slučaj i sa svim ostalim bićima koja žive u Džeberutu (mom novom nevidljivom svijetu), i Mali Planamac osim vidljive posjeduje i nevidljivu komponentu svog postojanja, postojanje u vidu materije i energije od kojih se sastoje neka od nebeskih tijela koja egzistiraju na onom svijetu, dakle, u kosmosu izgrađenom od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive u mom novom nevidljivom svijetu na planamu Velikog Planamca, bića koje živi u nevidljivom svijetu na mom planamu. Evolucijom organske građe tijela i nervnog sistema Malog Planamca stvoriti će se uvjeti za stvaranje živih bića na njegovom planamu, dakle, na onom svijetu. Ne dozvolite da vas riječ „evolucija“, upotrijebljena u prethodnoj rečenici, zbuni, jer Mali Planamac, sjetite se, nije ime za neko određeno živo biće, dakle, za neko biće koje se rađa, razvija, stari i umire, što se sve skupa ne može nazvati evolucijom. Hoću da kažem sljedeće, gledano iz perspektive nekog bića koje živi na onom svijetu na planamu Malog Planamca koji živi u novom nevidljivom svijetu na planamu Velikog Planamca koji živi u nevidljivom svijetu na mom planamu, Mali Planamac (biće koje nije svjesno svog postojanja), Veliki Planamac (biće koje je svjesno svog postojanja) i ja (biće koje je svjesno i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja) doživjeli smo jednu (Mali Planamac), dvije (Veliki Planamac), ili tri (ja) transformacije iz živog u neživo i obratno. Gledano iz perspektive Malog Planamca, tijelo, mozak i molekule naslijeđa Velikog Planamca i linearni genetski tekstovi zapisani (u) tim molekulama, kojima su analogni energija i materija od kojih su izgrađena sva nebeska tijela koja postoje unutar „Sunčevog sistema“ u kojem on živi, mrtvi su da „mrtviji“ ne mogu biti. Isto to bi se moglo reći za način na koji bića koja žive na onom svijetu doživljavaju vidljivu komponentu postojanja Malog Planamca, kao i za način na koji Veliki Planamac doživljava vidljivu komponentu mog postojanja. To znači da bi se od onog trenutka kada su na mom planamu stvorena prva živa bića, vidljivu komponentu postojanja mog tijela i mozga i mojih molekula naslijeđa moglo (i trebalo) tretirati kao nežive, što oni u suštini i jesu. Isto tako bi se od onog trenutka kada su u novom nevidljivom svijetu na planamu Velikog Planamca stvorena prva živa bića vidljivu komponentu postojanja njegovog tijela i mozga i njegovih molekula naslijeđa moglo tretirati kao nežive. Na sličan način je „umrla“ i vidljiva komponenta postojanja tijela, mozga i molekula naslijeđa Malog Planamca. To znači da su i u vidljivoj i u nevidljivoj komponenti postojanja onog stanovnika Zemlje koji je svjestan i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja živa jedino bića koja žive na onom svijetu, preciznije rečeno u nekom od onih svjetova, jer u njegovom razumu ima onoliko onih svjetova koliko na njegovom planamu ima višećelijskih bića koja posjeduju složenu građu mozga. Tokom evolucije mog tijela i duha „umrli“ smo, dakle, prvo ja, zatim sva bića koja žive u nevidljivom svijetu (Melekutu) na mom planamu i na kraju sva bića koja žive u mom novom nevidljivom svijetu (Džeberutu) na planamima bića koja žive na mom planamu. I sve se to izdogađalo da bih ja svojim nosićem (nevidljivom komponentom postojanja nasljednog materijala svih bića koja žive u nekom od mojih onih svjetova, tj. tim sastavnim dijelom mog razuma) zavirio na sedmo nebo, ali, vjerujte mi, isplatilo se!

Teolozi su, dakle, bili u pravu! Bez ikakve sumnje, „umire“ ono što se svrstava u vidljivi svijet, „umire“ ono što se svrstava u nevidljivi svijet i „umire“ ono što se svrstava u novi nevidljivi svijet. Ne umire jedino „život vječni“ na onom svijetu. Obećanje koje nam je dato u Objavi glasi ovako: „zatim ćete, na onome svijetu, oživljeni biti“[37], dakako, pod uvjetom da vas ne obeshrabri činjenica da će to od vas zahtijevati da svoj život posvetite stvaranju sedmog neba. Do tada, razmislite malo o sljedećem upozorenju:

„Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!“[38]

Sljedeći citat iz Objave zaslužuje posebnu pažnju. U njemu se spominju „konačni događaji“, misterija koja je „oduvijek“ pokretala umove ljudskih bića.

„…’Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena…Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost. A ti, Daniele, drži u tajnosti ove riječi i zapečati ovu knjigu do vremena svršetka!…’

‘Kada će doći kraj tim čudesima?’…

‘Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena… sve će se to svršiti.’                             

Ja slušah, ali ne razumjeh, pa upitah: ‘Gospodaru, kako će to svršiti?’

On reče: ‘Idi, Danijele, ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka. Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti, a umnici će razumjeti‘…“[39]

Po Modelu, od nevidljive komponente postojanja molekula naslijeđa biljaka i životinja koje žive u mom novom nevidljivom svijetu i od linearnog genetskog teksta zapisanog (u) njima, tj. od tih sastavnih dijelova mog razuma, izgrađene su zvijezde koje svijetle na onom  svijetu. Ako sam i to ja, a jesam, i ako je nevidljiva komponenta postojanja mojih prijatelja slična mojoj, a jeste, onda bi se to stanje našeg uma zaista moglo prepoznati u pretkazanju: „Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod“. Sjajni nebeski svod je upravo ono što biste vidjeli kada biste zavirili u taj dio nevidljive komponente postojanja svakog od nas.

Mali Planamac i njemu slična bića koja žive u mom novom nevidljivom svijetu na planamu Velikog Planamca, dakle jedne od mojih plemenitijih etika, onog stanovnika mog planama u čijem razumu (i u razumima njemu sličnih stanovnika te planete) su upisivana znanja koja sam ja stjecao nakon što sam postao svjestan nevidljive komponente svog postojanja, nisu ništa drugo do onaj dio mog razuma kojim bih ja zaista mogao mnoge učiti pravednosti, i zaista nevidljive komponente postojanja njihovih molekula naslijeđa i linearnih genetskih tekstova zapisanih (u) njima svijetle na onom svijetu kao zvijezde nebeske, kao što je to nagoviješteno u prethodnom citatu.

Znanje koje su sakupila ljudska bića, Objave koje su blagovremeno spuštene na Zemlju, Božje određenje i život u Sarajevu, omogućili su mi da steknem svijest o nevidljivoj komponenti postojanja živih bića. Činjenici da sam ja stekao svijest o postojanju nevidljivih svjetova analogna je činjenica da su neka bića koja žive u nevidljivom svijetu na mom planamu postala svjesna svog postojanja. Evoluciju mojih spoznaja o „nevidljivom“ pratila je evolucija tijela i duha onih bića koja žive na mom planamu koja posjeduju svijest o svom postojanju, a samim tim i evolucija bića koja žive u mom novom kosmosu nasljednog materijala na njihovim planamima. Bića koja žive u nevidljivom svijetu na mom planamu bi mogla steći svijest o nevidljivoj komponenti svog postojanja samo u slučaju da se na Zemlji pojavi novi izvor znanja koji bi bio superiorniji od Biblije i Kur’ana, a to bi mogla biti samo nova Objava. Tu se priča završava. Zato što je Kur’an posljednja klasična Objava i zato što se sa sedmim nebom evolucija moje svijesti privodi kraju, nikada se neće dogoditi da bića koja žive na mom planamu postanu svjesna nevidljive komponente svog postojanja. To opet znači da u novom kosmosu nasljednog materijala nikada neće postojati bića svjesna svog postojanja, ili, što je isto, da na onom svijetu nikada neće živjeti višećelijska bića. Zato što je evoluciji tjelesne građe bića koja žive na nekoj planeti analogna evolucija kosmosa izgrađenog od nevidljive komponente postojanja njihovih naslijednih materijala i zato što će se evolucija bića koja žive na onom svijetu zaustaviti „na pola puta“ (pola vremena), onaj svijet nikada neće izgledati onako kako trenutno izgledaju kosmos u kojem ja živim (jedno vrijeme) ili kosmosi u kojima žive Veliki Planamac i Mali Planamac (dva vremena). To znači da će „nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena“ zaista biti dovršena evolucija tijela i duha Velikog Mislioca.

„Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih – za šest vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor.“[40]

„U šest vremenskih razdoblja On je nebesa i Zemlju stvorio, i onda svemirom zavladao.“[41]

„Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili.“[42]

„Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…“[43]

„Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.“[44]

Za razliku od naših bližih i daljih predaka, mi i „vidimo“, i razumijemo nevidljive svjetove! Razumijemo i to da svi ti svjetovi i sva bića koja u njima žive nisu ništa drugo do sastavni dijelovi uma Boga jedinoga. Svaki od tih svjetova je kosmos nasljednog materijala, a samim tim i razum nekog živog bića. Ti svjetovi su: stvarnost u kojoj živi Veliki Stvoritelj, nebesa u kojima živi Veliki Mislilac, vidljivi svijet u kojem ja živim, nevidljivi svijet u kojem živi Veliki Planamac, novi nevidljivi svijet u kojem živi Mali Planamac, onaj svijet i sedmo nebo, kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja žive na nekoj planeti koja egzistira u nekom djeliću prostor-vremena onog svijeta.

Nadam se da vam je sada jasno kako se vlastitim razumom (znanjem) može obuhvatiti nekoliko nebesa i sve ono što u njima postoji, i živo i neživo.

„Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“[45]

Kako je svijet zaista stvoren i ko ga je stvorio? I od čega? I gdje? I zašto? Stvaranje je ključno pitanje oko kojeg su vjernici i nevjernici hiljadama godina naizmjenično ukrštali svoja pera i svoje mačeve. Svijet je prevelik da bi nastao tek tako, ni iz čega i nizašto. Živa bića su previše složena da bi se za njihovo stvaranje mogla optužiti „epruveta“ poznata pod imenom praatmosfera. Priča o „spontanom nastanku svjesne materije“ je u toj mjeri neozbiljna da je više baš niko ne želi slušati. Tvrdnju da je sve to stvorio i kreirao Bog moglo bi se tretirati kao suludu, ali i kao jedini mogući odgovor na ta i slična pitanja. Na prvi „pogled“ stiče se utisak da su i same Objave doprinijele da se prva od te dvije mogućnosti nametne. Ako pažljivo pročitate ono što piše u Svetim knjigama i sami ćete se uvjeriti u to da tu „nešto ne štima“. Sve ukazuje na to da ni svijet, ni bića koja u njemu žive, ni Objave nisu djelo jednog Stvoritelja, nego ih je bilo barem tri, kao što to vjeruju oni koji slijede Bibliju, a možda ih je bilo još i više od toga, kao što se to, indirektno, tvrdi u Kur’anu. Istovremeno, vjernicima je dozvoljeno (i preporučeno) da sumnjaju u sve i svašta, samo ne u tvrdnju da postoji samo jedan Stvoritelj.

Kada biste, na primjer, nekog muslimana upitali ko je, po njegovom mišljenju, stvorio svijet u kojem on živi, odgovor bi bio kratak i jasan, a glasio bi – Allah. Kada biste ga potom upitali da li je čvrsto uvjeren da je sve ono što je napisano u Kur’anu upravo ono što je Allah objavio ljudima, odgovor bi, siguran sam u to, bio potvrdan. Ti njegovi odgovori bi se, ipak, zasnivali na povjerenju u tvrdnje samoproglašenih vjerskih autoriteta, a ne na argumentima. Svaki čestiti musliman će vam priznati da je čitajući neke dijelove Kur’ana žmirio na oba oka i da je, čak, na momente isključivao svoj razum, a prstima jedne ruke bi se mogli prebrojati kršćani koji su sigurni u to da ljudi nisu brljali po sadržaju njihove Svete knjige. Dileme, međutim, nema; Bog, jedan Bog, jeste stvorio i svijet u kojem oni žive i njih same, ali je izvještaj o tome napisao u usporedbama, dakle, tako da ga mogu pročitati i razumjeti samo oni koji posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova, a to stanje tijela i duha se, budite u to sigurni, ne stiče slijepim vjerovanjem.

„Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim…“[46]

Navedeni citat je dio Kur’ana. U njemu se nedvosmisleno tvrdi da je Bog stvorio svijet i da On upravlja njime. Ali, u istoj toj Knjizi se nalaze i tvrdnje koje mogu zbuniti čitaoca, jer bi se na osnovu njih moglo pomisliti da je ona puna kontradiktornih tvrdnji. „Problem“ nije ni malo naivan i zaslužuje da ga se riješi jednom za svagda.

„Mi vas stvaramo – pa zašto ne povjerujete?“[47]

„Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili i do roka određenog…“[48]

„Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju. A nevjernici se raspravljaju, služeći se neistinama, da bi time opovrgli Istinu, i rugaju se dokazima Mojim i Mojim opomenama.“[49]

„Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“[50]

„I samo Mi dajemo život i smrt, i samo smo Mi vječni, i samo Mi znamo one koji su vam prethodili, i samo Mi znamo one koji će poslije doći, a On, Gospodar tvoj će ih, zaista, sve sabrati. On je mudar i sve zna.“[51]

Tajanstvena bića koja se „kriju“ iza zamjenice „Mi“ se u Kur’anu spominju isuviše često da bi ih se moglo prenebregnuti. Ta bića za sebe tvrde da su besmrtna i da su oni ti koji su iz ničega stvorili nebesa, Zemlju i bića koja na toj planeti žive i poslali ljudskim bićima Objave i poslanike. To ih, međutim, ne sprečava da od vjernika zahtijevaju da čvrsto vjeruju u to da su i nebesa, i Zemlja i bića koja na toj planeti žive Allahovo stvaranje i da je On taj koji šalje Objave i poslanike. Razumijevanje ove „pojave“ dodatno otežava to što se, nerijetko, u istoj rečenici spominju i „Mi“, i „On“ („Njemu“, „Njega“) i „Gospodar tvoj“ („Ja“, „Allah“)! Tumači ovih začkoljica su svojim mudrovanjima samo dolijevali ulje na vatru, jer su njihova tumačenja bila u toj mjeri posvađana sa zdravim razumom da niko, pa ni oni sami, nije vjerovao u njih.

„To je Allahovo djelo; a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega, stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi.“[52]

Postoje četiri moguća izlaza iz mentalnog labirinta u kojem se nađu oni koji se upuste u samostalno tumačenje prethodnog citata. Dakle, ili islam nije monoteistička religija, ili Kur’an nije Objava, ili je svaka treća rečenica zapisana u njemu dopisana ili prekrojena od strane nekog ljudskog stvora, ili je ta Sveta knjiga pisana jezikom kojim se u međusobnoj komunikaciji koriste bića koja posjeduju svijest o nevidljivoj komponenti svog postojanja, dakle, ona bića koja „u po dana i u po noći“ znaju da su prve tri mogućnosti isključene.

Ja tvrdim da su nebeska tijela od kojih se sastoji kosmos u kojem vi živite izgrađena od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti, da je planeta na kojoj vi živite planam Velikog Mislioca, da je svako biće koje na toj planeti živi dio njegovog razuma i da je i on sam dio nečijeg razuma.

Također tvrdim da nevidljivi svijet postoji, da je izgrađen od nevidljivih komponenti postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive na Zemlji i da je nevidljiva komponenta postojanja mog nasljednog materijala (i vašeg, naravno) prisutna u tom svijetu kao skupina nebeskih tijela po svemu ostalom veoma slična našem Sunčevom sistemu osim po činjenici da ni na jednom od njih ne žive, niti će ikada živjeti, bića svjesna nevidljive komponente svog postojanja.

I na kraju, tvrdim i to da u Svetim knjigama postoje nedvosmisleni dokazi za sve moje tvrdnje zapisane u ovoj knjizi. U čvrste dokaze i dragocjene izvore znanja spadaju i „sporni“ citati.

„On vas stvara od jednog čovjeka da na Zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. – Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju.“[53]

Sva bića koja žive u nevidljivom svijetu na planamu nekog mog prijatelja, dakle, na planamu bića koje živi na Zemlji i koje posjeduje svijest o nevidljivoj komponenti svog postojanja, nisu ništa drugo do sastavni dio njegovog razuma, fizički zapis (dijela) njegovih spoznaja o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj on živi. Kada bi taj moj prijatelj bio u prilici da svojim planamcima otkrije pravu istinu o njihovom stvaranju i evoluciji, ne bi pogriješio ako bi im rekao da su energija i čestice materije od kojih su izgrađena njihova tijela i mozgovi dio nevidljive komponente postojanja njegovog nasljednog materijala, ili, što je isto, da su oni stvoreni od njega („jednog čovjeka“). Mogao bi se pri tom, bez imalo ustezanja, poslužiti navedenim citatom iz Kur’ana, dakle, jednom od brojnih tvrdnji kojima Stvoritelji obavještavaju svjesne stanovnike Zemlje o načinu na koji su stvorena njihova tijela i mozgovi i njihovi razumi.

„Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur’an, na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a On je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.“[54]

Upotreba zamjenice „Mi“ u Kur’anu na mjestima na kojima bi se po svemu sudeći trebala nalaziti zamjenica „Ja“, dakle, tamo gdje „Autor“ govori o onom što je „uradio“ ili što ima namjeru „uraditi“, nije Njegov pokušaj da izludi vjernike na Zemlji, nego je riječ o blesimetru, tj. o svojevrsnom testu koji onima koji posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova omogućava da prilikom kontakta s drugim živim bićima „razlikuju zrno od kukolja“.

Iza zamjenice „Mi“ upotrijebljene u Kur’anu kriju se, dakle, Veliki Stvoritelj i njemu slična bića, kraće rečeno Stvoritelji, prve karike u lancu stvaranja svih nebesa (osim onih u kojima oni žive) i svega što u njima postoji.

„…Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti.“[55]

Ni prostor-vrijeme nevidljivog svijeta, ni materijalni i energetski sadržaj tog kosmosa nisu postojali prije nego što su na Zemlji stvorena živa bića. Stvaranju molekula naslijeđa prvih bića koja su živjela na Zemlji i linearnog genetskog teksta zapisanog (u) njima analogno je stvaranje „iz ničega“ energije i čestica materije od kojih se sastoji nevidljivi svijet. Kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Zemlji stvoren je, dakle, od „onoga“ od čega je stvorena i vidljiva komponenta postojanja nasljednog materijala tih bića, a ne „iz ničega“ i ni u kom slučaju „slučajno“, kao što to misle moji planamci. Iz istog razloga se ni stvaranje kosmosa izgrađenog od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti (planamu Velikog Stvoritelja), dakle, stvaranje kosmosa u kojem mi živimo, ne može tretirati kao slučajno stvaranje „iz ničega“.

Stvaranju „iz ničega“ i ponovnom stvaranju „iz ničega“ analogno je stvaranje različitih nivoa razvoja razuma nekog bića. U konkretnom slučaju riječ je o razumu Velikog Stvoritelja. Na sličan način su „iz ničega“ (od nevidljivih komponenti postojanja nasljednih materijala svih bića koja žive u nevidljivom svijetu na mom planamu i od nevidljivih komponenti postojanja nasljednih materijala svih bića koja žive na planamima bića koja žive na mom planamu, dakle, od tih sastavnih dijelova mog razuma) stvoreni i moj novi nevidljivi svijet i onaj svijet. I ti svjetovi su, također, sastavni dijelovi razuma Velikog Stvoritelja, kao što je i on sam sastavni dio Božjeg Uma.

„Gospodar tvoj dobro zna one na nebesima i one na Zemlji…“[56]

„…Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti!“[57]

„A Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite“[58]

Nakon svega što ste do sada pročitali, gotovo da je nepotrebno tumačiti vam ovako jasne dokaze. Zlo i naopako ako (još uvijek) mislite da su „oni na nebesima“ duše ljudskih bića koja su nekada živjela na Zemlji.

Iako mi to svojim očima ne možemo vidjeti, Stvoritelji postoje i u svakom pogledu su „bliži Bogu“ od nas. Također, postoje i „oni na nebesima“ (vi na svom nebu vidite jednu od dvije potpuno ravnopravne komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti) i „oni na Zemlji“. Na sličan način bih i ja „mogao“ informisati mog Malog Planamca o limitima njegove slobodne volje koje mu nameće moje bogoliko postojanje. Mogao bih mu, dakle, reći da je meni dobro poznato da sva nebeska tijela od kojih se sastoji moj novi nevidljivi svijet (kosmos u kojem on živi) nisu ništa drugo do li druga, nevidljiva komponenta postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na mom planamu, a ne bih mu lagao ni kada bih mu rekao da se meni pokoravaju i ta bića i sva bića koja žive na planeti na kojoj on živi (planamu Velikog Planamca), jer su, u oba slučaja, u pitanju sastavni dijelovi mog razuma.

Moj Veliki Planamac bi mom Malom Planamcu (i svim bićima koja žive na planamu Malog Planamca) s punim pravom mogao reći da su, u odnosu na njega (Malog Planamca), on i sva ostala bića koja žive na mom planamu mnogo bliži meni.

„Ne stoji li pisano u vašem Zakonu: ‘Ja rekoh: bogovi ste‘?“[59]

Stvaranju razuma nekog bića koje živi na Zemlji analogni su, u nevidljivom svijetu, stvaranje živih bića na njegovom planamu i stvaranje kosmosa izgrađenog od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala tih bića, njegovog novog nevidljivog svijeta, stvarnosti u kojoj također mogu postojati živa bića. Njegova sposobnost da stvori kosmos u kojem postoje i živa bića i da određuje šta (i kada) će se u tom svijetu događati čini tog stanovnika Zemlje bogolikim.

Mislim da bi za vas bilo korisno da prilikom razmišljanja o načinu na koji je Bog stvorio kosmos u kojem živi Veliki Mislilac, ili o bogolikosti Stvoritelja, koju ćete prepoznati u svim citatima u kojima se spominju bića koja sebe zovu „Mi“, uvijek imate na umu moju ulogu u stvaranju i evoluciji mog novog nevidljivog svijeta i bogoliku sposobnost svakog bića koje živi u nevidljivom svijetu na mom planamu koje je svjesno svog postojanja da od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja žive u mom novom nevidljivom svijetu na njegovom planamu stvori realan kosmos (onaj svijet) u kojem postoje (i) živa bića.

Kada Bog nešto stvara, on to radi koristeći se svojim Umom, ili, što je isto, Stvoriteljima. Jedino što Stvoritelji nisu u stanju stvoriti su oni sami; njih je stvorio Bog. Svaki Stvoritelj je zadužen za stvaranje unutar nevidljive komponente svog postojanja. Razlika između Božjeg stvaranja i stvaranja koje se pripisuje Stvoriteljima je u tome što On, svojim Umom, objedinjuje njihova pojedinačna stvaranja. Sve Stvoritelje zajedno Bog doživljava kao sebe samog i tu činjenicu iskazuje tako što njih zove Ja i što ono što je On stvorio ili uradio pripisuje njima. 

Stvoritelji sebe doživljavaju kao osobe i svjesni su relacija koje ih povezuju s Bogom. Zato nije bogohuljenje kada jedan od onih koji se u Kur’anu predstavljaju kao „Mi“ kaže: „To je Allahovo djelo; a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega, stvorili?“. Ove riječi Velikog Stvoritelja nisu, dakle, slaba tačka u Objavi, niti spadaju u „stilistiku Kur’ana“, ortopedsko pomagalo koje (teološki) neukim ljudima omogućava da elegantno zaobiđu sve ono što im u toj Knjizi nije jasno. Objave, upamtite to, ne lažu, i sve ono što je u njima zapisano – Božje je djelo!

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih.“[60]

Dokaz da je čovjek zaista stvoren „na sliku Božju“ je činjenica da i on posjeduje sposobnost bogolikog stvaranja. Ja svoje svjesne planamce zaista bogoliko stvaram „na svoju sliku“. Svako ljudsko biće koje živi u nevidljivom svijetu na mom planamu govorilo bi istinu kada bi tvrdilo da je, svojim tjelesnim i duhovnim iskustvom, bogoliko stvorilo sva bića koja žive u mom novom nevidljivom svijetu na njegovom planamu, a samim tim i kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala tih bića. To, međutim, ne bi spriječilo mene da izjavim da sam ja stvorio i njega i njih, jer su oni neposredna posljedica postojanja i razvoja mog (bogolikog) razuma.

Obratite pažnju na „nelogičnu“ izmjenu uloga i zaduženja u sljedećim citatima iz Svete knjige. Pokušajte u njima prepoznati istovjetnost onoga što je stvorio neki um i onoga što su stvorili njegovi sastavni dijelovi, ili, što je isto, istovjetnost onog što je stvorio Bog i onog što su stvorili Stvoritelji. Razmislite malo i o načinu na koji su nam stizali poslanici i Objave, jer se i tu, naizgled, vodi žestoka borba za autorska prava između „Ja“ i „Mi“.

„Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru!“[61]

„On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine.“[62]

„Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje.“[63]

„Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar.“[64]

„Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji – objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Milostivi, koji upravlja svemirom svim.“[65]

„…A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako!“[66]

„Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.“[67]

Neosporno je da u Kur’anu postoji „previše“ citata u kojima se spominju bogolika bića koja sebe predstavljaju koristeći se zamjenicom „Mi“ da bi se tu „pojavu“ moglo „gurnuti pod tepih“. Svijest o postojanju nevidljivih svjetova omogućava onome ko je posjeduje da shvati da takvi citati ne samo da imaju „i glavu i rep“, nego su izuzetno važan dio „priče“, onaj njen dio koji nedvosmisleno potvrđuje da je ona djelo genijalnog uma i posljedica genijalnog nauma.

„Mi“ su, očito je, bića koja drže do svoje riječi, što se može vidjeti i po tome što se iskreno trude da ispune svoje obećanje, tj. da nama, Zemljanima, prenesu dio onoga što oni znaju. Siguran sam da nisu lagali ni kada su nam slali upozorenja.

„One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti…“[68]

„Mi smo, doista, za prebivalište nevjernicima pripremili Džehennem.“[69]

„One koji ne vjeruju u dokaze Naše Mi ćemo sigurno u vatru baciti…“[70]

Stvoritelji ne očekuju od nas samo poslušnost, nego nam, uz to, nedvosmisleno poručuju da stjecanju svijesti o „nevidljivom“ moraju prethoditi promjene u našem tijelu i duhu.

„Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.“[71]

„…A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.“[72]

„…A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju.“[73]

„…Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.“[74]

„Mi u ovom Kur’anu navodimo ljudima svakojake primjere da bi pouku primili…“[75]

„A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio?“[76]

„…A pouku samo razumom obdareni primaju.“[77]

Siguran sam u to da je došlo vrijeme da mi i „Mi“ ozbiljno „porazgovaramo“, a da bi taj razgovor bio koliko-toliko smislen, prije nego što se u njega upustimo trebali bismo neke stvari raščistiti sami sa sobom.

Temeljno načelo svake monoteističke religije, svjedočenje – „nema božanstva osim jedinoga Boga“, jednostavno mora biti ispunjeno! To je, očigledno, odredilo sva dosadašnja tumačenja riječi Božjih zapisanih u Svetim knjigama, pa su tumači kao mogući odgovor navodili stilistiku Kur’ana, dramatiku sakralnog teksta, neuhvatljivost Boga gramatičkim licima, nužnost diferenciranja sakralnog stila pisanja u odnosu na ljudsko tradicijsko iskustvo… Da li je Bog zaista svoje tvrdnje i zapovijedi formulisao tako da ih ljudski um ne može razumjeti? Da li je On zaista ostavio u amanet „odabranima“ da „natežu grede“ na Sirat ćupriji[78], ne bi li je vjernici lakše prešli? Da li se na taj način uopće može nekoga učiniti (većim) vjernikom? Ništa od svega toga! Ljudska bića, jednostavno, nisu svjesna druge, nevidljive komponente postojanja stvarnosti u kojoj žive i sebe samih i ponašaju se u skladu s tim.

„Doista će ljudi na Sudnjem danu biti onesviješteni…“[79]

Nadam se da niste pomislili da će se toga „dana“ svijest gubiti tako što će i vjernike i nevjernike nešto (ili neko) tresnuti po glavi. Na Sudnjem danu ljudska bića će se suočiti s činjenicom da im se samo učinilo da su svjesna bića!