Nevidljivi svijet – Izvještaj o stvaranju

Kosmos se širi. Ova činjenica se smatra za najveće pojedinačno otkriće o njemu. Logičan zaključak je da je to širenje imalo svoj početak. Jedini mogući scenario je sljedeći. Sva poznata energija je zauzimala izrazito mali volumen koji se nakon velikog praska veoma brzo širio. Prostor se rastezao i sa sobom nosio energiju i materiju. Velika količina energije prisutna u malom volumenu, dovela je do toga da je kosmos u tim ranim fazama svog postojanja bio – blještavo osvijetljen. Ako je Bog stvorio svjetlost, onda je, po naučnicima, to moglo biti samo tada i samo na navedeni način!

U prvom izvještaju o stvaranju iz Starog zavjeta se kaže:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, i Duh Božji lebdio je nad vodama.

I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć… – dan prvi.“[1]

Početak proročanstva! Vjernici i nevjernici su hiljadama godina branili i napadali ovu „zaista jaku obmanu“ i na kraju su našli kompromisno rješenje: „Knjige Starog zavjeta, zaista, sadrže nešto nesavršeno!“ Zaista je, međutim, vrijeme da se sazna da stvari ne stoje tako!

„Kosmos je u svojim ranim fazama bio blještavo osvijetljen.“ Kad naučnike upitate šta se nakon „stvaranja neba i Zemlje“ dešavalo, odgovorit će da je neposredno nakon završetka formiranja Zemlje došlo do njenog hlađenja, stvaranja primitivne kore, atmosfere i ogromnog broja ugljenikovih jedinjenja, organskih molekula – u njoj. Tako je nastajao život! Tako je nastajao i nasljedni materijal! Tako je nastajao, nama nevidljivi, kosmos nasljednog materijala! Opis nastanka tog kosmosa je analogan opisu nastanka neorganskog kosmosa. I „nevidljivi“ kosmos je u svojim ranim fazama razvoja bio „blještavo osvijetljen“. Svjetlost koju je Bog stvorio kada su već bili formirani nebo, sa svim svojim zvijezdama, i Zemlja, prazna i pusta, je Bogu vidljiva svjetlost „velikog praska“ u kosmosu nasljednog materijala, nastanka nečega što ranije nije postojalo.

Analogija je očigledna! Na novo tumačenje: života, Objava, kosmosa i čovjeka, se moralo čekati, jer su, do sada, znanja na Zemlji bila nedostatna, a čovječanstvo nije bilo duhovno spremno na posljedice koje će pratiti novu svijest. U svojim prvim rečenicama Objava „daje“ uputstvo bez kojeg je nemoguć spoj između nje i „zdravog razuma“! Sve što se u njoj nalazi nakon „i bi svjetlost“, nedvosmisleno ukazuje na postojanje kosmosa nasljednog materijala. Prostora za kodiranje teksta je bilo zaista puno. Energija je za naučnika – sposobnost djelovanja, odnosno sposobnost vršenja rada. Ona nije rad, ona je sposobnost, svojstvo, osobina, matematička apstrakcija. Ona jeste nešto, ali se još tačno ne zna – šta. Šta je energija u kosmosu nasljednog materijala objašnjeno je u knjizi „Nevidljivi svijet“. Šta u živom biću daje nasljednom materijalu sposobnost da svoje postojanje obogati djelovanjem? Bez fizičke građe živih bića, organskih molekula svih vrsta, nasljedni materijal ne bi bio ono što jeste. To je njegova energija. I „virtualne“ čestice – nosioci sila, više nisu fantomi. Znanje ćelije, njen nasljedni materijal, smješteno je u njenom jedru u obliku rasporeda u građi organske molekule DNK. To je koncentrisano znanje, materija u nevidljivom kosmosu. Organske molekule: aminokiseline, enzimi, proteini, u tijelu ćelije – su veoma brojne. Proteini se grade od aminokiselina koje u sebi sadrže oko dvadeset atoma. Ćelije su, međutim, građene od desetak miliona milijardi atoma, a u ljudskom tijelu ima oko pet stotina milijardi ćelija. Svaka organska molekula ima neki zadatak i, zato, neko pridruženo znanje, čiji je izvor u DNK. Molekula nije nasljedni materijal, nego je nosioc njegovog djelovanja. Kad prestane potreba da neka molekula prenosi nasljednu komandu, znanje o tome šta i kada treba biti urađeno (znači u prostoru i vremenu), odnosno kada molekula prenese uputstvo za dalje djelovanje, to znanje joj više ne pripada. Prisustvo u njoj te „minimalne koncentracije znanja“, analogno je postojanju minimalne i kratko trajuće količine mase koju posjeduju „virtualne“ čestice – nosioci sila u kosmosu nasljednog materijala. Neorganski kosmos i kosmos nasljednog materijala su zaista analogni. Svijest o tome nas upućuje da znanje o kosmosu nasljednog materijala, po kojem su u njemu realna nebeska tijela imala svoju drugu prirodu postojanja u dimenziji koja ne pripada prostornim dimenzijama tog kosmosa, postojanje u vidu živih bića u drugom kosmosu, moramo primijeniti i za nebeska tijela koja mi vidimo na svom nebu. U odnosu na njegov raspored u nevidljivom svijetu, nasljedni materijal u neorganskom svijetu ima sasvim drugačiji „raspored“. Njime upravljaju zakoni druge stvarnosti i on dijeli sudbinu organskh molekula živog bića, kojega je on suštinski dio i bez kojeg ne bi postojao ni u tri dimenzije nevidljivog svijeta. Na živo biće utiču događanja vezana za njegovo tijelo, njegove organske molekule, odnosno svi zakoni neorganskog kosmosa – s jedne strane, i događanja vezana za njegov nasljedni materijal i svi zakoni koji upravljaju kosmosom nasljednog materijala, zakoni potpuno analogni zakonima iz neorganskog kosmosa – s druge strane.  U konačnim događanjima, opisanim u Bibliji, se kaže:

„I otvoriše se knjige. I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena.“[2]

„Potom u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju opazih knjigu ispisanu iznutra i izvana i zapečaćenu sa sedam pečata.“[3]

Navedeni citati su dio opisa konačnih događanja iz Otkrivenja. Poznato vam je uputstvo da se ono što dolazi od Duha Božjega može spoznati jedino ako se o tome prosuđuje svojim duhom. Ovo je Sudnji dan. Otkrivena je druga stvarnost – svijet nasljednog materijala. Živo biće je „knjiga pisana s dvije strane, iznutra i izvana“. Pisale su je dvije stvarnosti, dva svijeta, neorganski kosmos i kosmos nasljednog materijala. Otvorena je „Druga knjiga – Knjiga života“. „Sedam pečata“ je sedam nivoa spoznaje o nevidljivom svijetu i njegovom odnosu s neorganskim kosmosom. Ako želite da pronađete skrivene poruke u Objavama, morate znati da je moguće opisom evolucije živih bića, opisati evoluciju materije u kosmosu nasljednog materijala. Naravno da važi i obratno. Poruka nije kompletna, i nije pravi odraz stvarnosti, dok je ne pročitamo „iznutra“ i „izvana“!

„Nema ništa sakriveno što neće trebati da se očituje; ništa tajno što sigurno neće trebati da se sazna i na javu iziđe. Dakle: pazite kako slušate! Jer, tko ima, dat će mu se; tko nema, oduzet će mu se i ono što mu se čini da ima.“[4]

Citat najavljuje postojanje tajne koja tek treba da se otkrije. Što čovjek ima razvijenije logike i etike, to će više biti u mogućnosti da prihvati znanje koje mu se, evo, nudi. Pazite kako čitate! Vratimo se na temelje Objave – prvi izvještaj o stvaranju.

„I Duh Božji lebdio je nad vodama… I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. … dan prvi.

I reče Bog: ‘Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!’ I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo … – dan drugi.

I reče Bog: ‘Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!’ I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode more.“[5]

Po Modelu, za dekodiranje skrivene poruke u tekstu Objave, moguće je upotrijebiti analogiju – VODA = ENERGIJA. Dato poređenje je zaista uspješno obmanjivanje, prikrivanje pravog značenja citata. Usporedbama opisano stvaranje prikazuje se u očima čitaoca u XX vijeku kao jedini način na koji je, ne znajući istinu, stvarnost opisivalo primitivno društvo. Izvještaj o stvaranju bi bez razumijevanja pravog značenja upotrebljenog simbola – „voda“, bio skup nevjerovatnih i naučno neodrživih činjenica. Talasna priroda energije, talasi energije, zaista asociraju na vodu i njene talase. Temelj razumijevanja nevidljivog svijeta je pretvaranje organske građe živih bića u energiju u kosmosu nasljednog materijala! Ova nova energija nije ono što mi nazivamo energijom u neorganskom kosmosu, ali je toj energiji do detalja analogna. Riječ je o dvije energije, osnovne supstance dva različita kosmosa, ili kodirano – o dvije „vode“.

U trenutku stvaranja života, došlo je do odvajanja „voda“. To je trenutak nastanka kosmosa nasljednog materijala i njegove energije. Na način na koji je život „u“ kosmosu neorganske materije, i nove „vode“ su „u vodama“. Ako zamislimo kosmos u kome su nebeska tijela građena od materije koju mi poznajemo kao nasljedni materijal i ako se sjetimo da je ono što mi vidimo na najudaljenijem dijelu neba u stvari slika njegovog nastanka, onda možemo reći da je izvan, odnosno iznad, tog početka postojanja kosmosa nasljednog materijala, smješten kosmos neorganske materije, jer je postojao prije kosmosa nasljednog materijala i jer je bio neposredno prisutan na mjestu nastanka novog kosmosa, na njegovom najvišem nebu.

To je „svod“ kojim je Bog odvojio vode i koji je prozvao nebom, najvišim nebom u kosmosu nasljednog materijala. „Vode pod nebom“ simbolički opisuju nevidljivi kosmos. Nastanak života je „veliki prasak“ u kosmosu nasljedne materije. Stvorena je velika količina organskih molekula – energije, i nasljednog materijala – materije koja gradi „nevidljivi“ kosmos. Nastanak kopna, nakon „skupljanja voda pod svodom na jedno mjesto“, je simbolički opisan proces pretvaranja zračenja u materiju, nakon stvaranja kosmosa nasljednog materijala. Od tog kopna će zaista biti stvorena sva nebeska tijela, pa i Zemlja. Ta Zemlja ima i svoju drugu prirodu postojanja, u kojoj je „vidimo“ kao tijelo živih bića. Simbolima opisanu transformaciju zračenja u materiju, uz puno uvažavanje principa E = M, s velikim nivoom estetike opisuje ovaj citat:

„Žalila se vatra svome uzvišenom Gospodaru i rekla je: ‘Moj Gospodaru, jedan dio mene je pojeo jedan dio mene‘.“[6]

Ako Objava zaista u nama stvara nove logike i etike, novu svijest, i ako budemo dosljedni pa te logike i etike prikažemo, prvo – kao biljke i životinje, a zatim – kao nebeska tijela u kosmosu nasljednog materijala, građena od nasljednog materijala tih biljaka i životinja, znači – kao čitav kosmos, onda Objava, zaista, postaje „izvor voda“, izvor energije od koje može nastati čitav jedan svijet. Suština postojanja svakog jezika je prenošenje poruka – logika i etika. Sva živa bića, pa i svaki narod, pripadaju svojom građom i kosmosu nasljednog materijala. Oni su energija, vode, tog kosmosa:

„Vode što si ih vidio … to su… narodi i jezici.“[7]

„Njegov je glas kao šum velikih voda.“[8]

„Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba. Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski… ‘Tko si onda ti?’ … ‘Prije svega ono što vam i govorim’.“[9]

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše život… i Riječ tijelom postala.“[10]

Jezikom se zaista mogu prenijeti logike i etike, a kako je Isus čista ljubav, vrlo razvijena etika, postaje jasna njegova identifikacija s „izgovorenim“ etikama. Isus je zaista s neba. On ne pripada ovom svijetu. On je dio razuma, života na nasljednom materijalu. Isus kaže da je on – riječ. Kako riječ može biti Bog, objašnjeno je prije ovih citata. Objava je riječ Božja, bila je kod Boga, ali ta riječ ima sposobnost da stvori novi život, nove logike i etike – i na taj način, novi kosmos. Kosmos je Božje djelo i na taj je način i riječ – Bog. Sve što u tom kosmosu postoji nastalo je „po“ toj bogolikoj riječi, Objavi. Stvaranjem tog kosmosa stvoreni su uvjeti za nastanak života u njemu.

Na taj način život može postojati „u Božjoj riječi“. Sve ovo je bio opis transformacije Objave u kosmos i život u njemu, odnosno opis pretvaranja riječi u materiju, u tijela. Tumačenje „glasa kao šuma velikih voda“, na način glorificiranja i fizičke i duhovne snage Isusovih riječi, zaista nije ono što može da zadovolji duh čovjeka XX vijeka.

Naučne istine navedene na početku „Druge knjige“ predstavljaju pokušaj naučnika da steknu znanja o „čudnom“ svijetu većeg broja dimenzija, o uzrocima „neuzrokovanih“ događaja. Kada prihvatimo postojanje nevidljivog svijeta, kosmosa nasljednog materijala, i iz te pretpostavke razvijemo sve njene posljedice, teret neznanja i teret razumijevanja apstrakcija proisteklih iz najsavršenijih postojećih naučnih teorija – nestaju vrlo brzo. Mi bi zaista vrlo jednostavno i brzo objasnili bićima iz kosmosa nasljednog materijala šta je stvarni uzrok pojavama u njihovom svijetu, za koje bi oni našli da su – ničim uzrokovane. Nakon našeg tumačenja, i energija njihovog svijeta bi za njih prestala biti „matematička apstrakcija“. Morali bi ih naučiti kako da „Knjigu čitaju s obje strane“. Bez toga, oni nikada ne bi saznali pravu prirodu svijeta četiri dimenzije, na koju bi i njihove teorije ukazivale.

Kada ja pojedem prvo – posoljen, a zatim – neposoljen krompir, nasljedni materijal u mojim ćelijama ne reaguje isto. Razlika je još drastičnija kad je pojedeni krompir bio „pokvaren“.

Ipak će u sva tri navedena, i bezbroj mogućih, načina unošenja hrane i „aktiviranja“ nasljednog materijala – njegova aktivnost biti unutar zakona vjerovatnoće. Radi pojedenog krompira, pa i kada je pokvaren, nikada mi neće narasti šesti prst na ruci. To je opis stvarnog uzroka „neuzrokovanih događaja“. Bića s mog nasljednog materijala „vide“ samo posljedice.