Nevidljivi svijet – Naučnici i nevidljivi svijet

„Posvećujući se istraživačkom radu treba težiti da se sačuva sloboda rasuđivanja i ni u šta ne treba previše vjerovati. Uvijek treba biti spreman na mogućnost da ubjeđenja kojih smo se dugo pridržavali mogu biti pogrešna.“[1]

P. Dirac

„Onome koji ne može vjerovati, nego želi razumjeti, preostaje sumnja i skepsa. Izbacuje se cijela kršćanska predaja kao čista fantazija. Ako je vjera umišljaj i napor volje – bez razumijevanja, tada malo cijenim njenu nutarnju vrijednost.“[2]

C. G. Jung

„Moja filozofija je čekanje Boga.“[3]

Martin Heidegger

Kvantna teorija nas uvjerava da postoji „svijet s one strane vidljivog“. Ako se vakuum ranije tumačio kao scena na kojoj su se dešavale fizičke pojave, sada se njegova uloga mijenja, jer njegova svojstva i sastav imaju odlučujući uticaj na pravilno opisivanje interakcija između elementarnih čestica. Standardni model objašnjava međudjejstvo jedne čestice na drugu – česticama nosiocima osnovnih sila prirode. Općeprihvaćeno je da standardni model nije sveobuhvatna teorija, jer predviđa postojanje čestica – a skoro ništa ne govori o njihovoj suštini. O tome nauka nagađa.

„Stvarnost je iza onoga što se može predstaviti.“[4]

Max Planck

Šta su to – sile prirode? Pretpostavka da dvije čestice djeluju jedna na drugu „na daljinu“, bez neke opipljive veze, zaista ne može biti krajnji domet u razumjevanju prirode. Odbijanje dva naelektrisana elektrona tumačeno je uticajem njihovih električnih polja. Po kvantnoj teoriji, između dva elektrona dolazi do kratkotrajne izmjene fotona. Fotoni su energetski paketići, i na taj način, radi E = M, neka vrsta materije. Za tumačenje odbijanja elektrona usljed elektromagnetne „sile“, predviđeno je novo svojstvo, nova priroda čestica elektromagnetnog zračenja – fotona, postojanje fotona – nosilaca sile. O silama, nastanku i djelovanju njihovih nosioca – fotona, naučnici misle ovako: „Moguće je da paketić energije, foton, spontano – iz ničega – počne da egzistira u vakuumu – sve dok ponovo ne iščezne u kratkom vremenu, toliko kratkom da nam granice prirode ne dozvoljavaju da ga izmjerimo.“[5] To znači da ako energija postoji suviše kratko da bi bila izmjerena, njeno postojanje ne predstavlja kršenje zakona o očuvanju energije prema kojem je nemoguće stvoriti energiju iz ničega ili je uništiti. Iako je i ovo objašnjenje daleko od „zdravog razuma“ i razumijevanja iskustvom jednako kao i djelovanje „na daljinu“ pod uticajem polja sila, ono omogućava fizičarima da na bazi stvarnih fotona – vrše izračunavanja, a dobiveni rezultati su se izvanredno dobro slagali s mnogim eksperimentima. Na pitanje odakle dolaze i kuda idu fotoni – nosioci sile, naučnici daju neobičan odgovor: „Ti fotoni u stvari – ne postoje.“[6] Ovi nepostojeći fotoni su nazvani – „virtualni“ fotoni. Njihova uloga je bitno drugačija od uloge fotona – paketića energije elektromagnetnog zračenja. Teorija kvantne elektrodinamike se proširila na razumijevanje djelovanja i ostale tri sile prirode. Pretpostavljeno je postojanje novih „virtualnih“ čestica – nosioca te tri sile, i njihovo realno postojanje kao paketića novog tipa zračenja. Tako sada „postoje“, naprimjer, čestice – nosioci gravitacione sile i gravitaciono zračenje. Pretpostavka je potvrđena razultatima eksperimenata. Recimo – masa kvarkova od kojih su protoni izgrađeni predstavlja samo polovinu mase protona. Ljepilo kojim su vezani kvarkovi, pretpostavljene virtualne čestice jake sile, „nosi“ polovinu mase protona, što za pravilno razumijevanje događanja u mikrosvijetu predstavlja – vrlo važnu činjenicu. „Virtualne“ čestice – nosioci slabe sile, imaju masu jednaku masi sedamdeset protona. I sve to – ne postoji, a ne postoji „radi“ principa neodređenosti, po kojem je nemoguće izmjeriti energiju koju posjeduje neko tijelo ili sistem – u tačno određenom trenutku, pa se zato prihvata za moguće stanje u kojem prostor-vrijeme „svjetluca“ od fluktuirajućih, „virtualnih“ čestica, koje samo njima poznatim tunelima prolaze u postojanje i izlaze iz njega.

Mnogi fizičari smatraju da najveći njihov uspjeh u XX vijeku, sa šireg filozofskog stanovišta, nije ni teorija relativnosti, sa svojim spajanjem prostora i vremena, ni kvantna teorija, sa svojim odbacivanjem zakona uzročnosti, ni rastavljanje atoma na sastavne dijelove, nego opće priznanje da mi još nismo u dodiru sa suštinom stvarnosti, a radi principa neodređenosti, odnosno prirodnih ograničenja, moglo bi se dogoditi da za nas suština stvarnosti ostane tajna – zauvijek! Kvantna teorija je bitno doprinijela takvom stavu naučnika.

Kvantna koncepcija stvarnosti nije uzročna i ne predstavlja nikakvu potpunu uzročnu određenost onoga što će se desiti u budućnosti, na osnovu znanja kojima raspolažemo u sadašnjosti. Primjenom zakona kvantne teorije, sužava se, ali se uglavnom ne određuje, ishod nekog ogleda. To znači da svako posmatranje izvjesnog sistema donosi novo saznanje o njegovom stanju, stanju koje nije dotada postojalo i koje se ne bi moglo dobiti na osnovu analize i matematičkog proračunavanja. Matematičke teorije ne govore ništa o suštini stvari, nego o tome kako se one ponašaju! Pravljenje modela ili slika da bi se objasnili matematički izrazi – nije korak prema stvarnosti, nego korak dalje od nje. Dalje od matematičkog izraza uvijek idemo uz rizik da nam suština izmakne. I samu energiju, osnovnu tvorevinu kosmosa, treba smatrati za matematičku apstrakciju!

U svijetu čestica malih masa realno se osjećaju njihova talasna svojstva. Kada su talasna svojstva realna nema običnih čestica, nema trajektorija, a javljaju se neodređenosti. Na scenu dolaze zakoni vjerovatnoće i – slučaj. Tamo gdje postoji slučaj, nema mjesta za klasičnu povezanost između uzroka i posljedica. Slučaj i postoji zato što postoji obilje mogućih odgovora na jedno pitanje. Od ove stvarnosti se lukavstvom ne može pobjeći.

Čitava plejada istaknutih fizičara tvrdi da događaji u atomskom svijetu nisu ničim uvjetovani ni prouzrokovani. Ipak, slom klasične uzročnosti ne predstavlja kraj uzročnosti. Slučaj nije proizvoljnost i on ne stvara haos. Priroda drži slučaj pod kontrolom svojim zakonima vjerovatnoće. Čitavo obilje mogućnosti u kretanju talasa – čestica postoji nezavisno od laboratorijskih eksperimenata, a raspodjela vjerovatnoće između tih mogućnosti je svaki put zakonomjerna. Fizičari su veoma teško podnijeli ovaj rastanak od nekadašnjih predstava. To je priroda. Ona je „odredila“ i maksimalnu moguću brzinu kojom se kreće elektromagnetno zračenje, poznatu pod imenom – brzina svjetlosti. Istovremeno je „postavila“  i tri zabrane materijalnim tijelima da se kreću tom brzinom. Masa tijela koje bi se kretalo brzinom svjetlosti bi postala beskonačno velika, realno bi mu se izgubila jedna dimenzija, a vrijeme bi nestalo!

Iz tvrdnji fizičara Bohra, možemo shvatiti da se najmanje pojave u prirodi ne mogu predstaviti u okviru prostor-vremena. Četverodimenzionalni kontinuum teorije relativiteta odgovara samo za neke pojave u prirodi, one koje obuhvataju događanja u velikim dimenzijama i zračenje u slobodnom prostoru. Ostale pojave mogu se predstaviti samo ako se izađe iz tog kontinuuma. Može se pretpostaviti da događaji potpuno izvan kontinuuma određuju ono što nazivamo tok događaja unutar kontinuuma i da prividna neodređenost u prirodi potiče samo iz naših pokušaja da događaje koji se odigravaju u mnogo dimenzija – sabijemo u manji broj dimenzija.

Kada su naučnici prostoru s tri dimenzije dodali četvrtu dimenziju stvarnosti, vrijeme, morali su radikalno izmijeniti svoje predstave o prirodi. Trebalo je prihvatiti niz do tada nevjerovatnih zaključaka. Naprimjer – u prostor-vremenu udaljenost iščezava za putanje svjetlosti i drugih oblika elektromanetnog zračenja, odnosno u prostor-vremenu putanja svjetlosti se odlikuje nultom brzinom. Za foton ne postoje ni brzina ni vrijeme onako kako ih mi doživljavamo. Einstein tvrdi da mjere prostora i vremena zavise od kretanja posmatrača i da se pod određenim uvjetima mogu vremenski bliski događaji – jednom posmatraču prikazati u jednom redoslijedu, a drugom posmatraču u drugom redoslijedu. Za prihvatanje ovakvih tvrdnji je zaista potrebna čvrsta vjera u nauku, jer ih je čulima nemoguće potvrditi. Kako natjerati razum, naviknut na stvarnost tri dimenzije, da prihvati tvrdnju da čestica svjetlosti ima, u odnosu na nas, tačno određenu brzinu, a da, u odnosu na nas, nema nikakvog pridruženog vremena. Foton izlazi iz neke zvijezde koja je milijardu svjetlosnih godina udaljena od nas i putujući milijardu godina – dolazi do nas, a za njega su odlazak i dolazak simultani – jer na tom putovanju kroz prostor nije u prostor-vremenu proteklo nikakvo vremensko razdoblje.

Kada su fizičari zaključili da u prostor-vremenu foton nema ni trajektoriju, ni neko pridruženo vrijeme u odnosu na nas, iako se u prostoru kreće brzinom svjetlosti, bili su na dobrom putu, ali nisu shvatili pravu suštinu te činjenice. Foton je čestica elektromagnetnog zračenja, čestica energije. Organske molekule koje grade živa bića – su isto što i energija, odnosno zračenje, u kosmosu nasljednog materijala. To je druga priroda postojanja građe živih bića. „Realnost“ te druge prirode postojanja organske građe živih bića su novi fotoni, elementarne energetske čestice u kosmosu nasljednog materijala. Onaj ko pripada kosmosu nasljednog materijala imao bi također problem da shvati pravu prirodu fotona i elektromagnetnog zračenja. Pravilnom analogijom dva postojeća kosmosa čovjek postaje sposoban da riješi taj problem. Fotoni iz nevidljivog svijeta (odnosno zračenje), koji se u nevidljivom svijetu kreću brzinom svjetlosti, u organskim bićima neorganskog svijeta nemaju nikakvog kretanja, trajektorije, i borave u stvarnosti u kojoj vrijeme protiče neusporedivo sporije.

Organska građa živih bića (tijela biljaka i životinja) posjeduje dvije osobine:

– ona je smještena u prostoru i u njemu može mijenjati svoj položaj;

– nosilac je nasljednog materijala, a to znači da je i on „smješten“ u prostoru, odnosno da mu se mijenja položaj u skladu s promjenom prostornog položaja živog bića u kome se nalazi.

Međutim, promjena položaja nasljednog materijala u tom prostoru, izazvana kretanjem nekog živog bića, nema nikakvog uticaja na položaj tog nasljednog materijala u kosmosu nasljednog materijala, i obratno, evolucija nasljednog materijala i bilo kakvo njegovo raspoređivanje u kosmosu nasljednog materijala, ne dovodi do promjene položaja u prostoru neorganske materije.