Nevidljivi svijet – Prostori i vremena

Ponovo pogledajte sliku rasporeda materije u neorganskom kosmosu. Obratite pažnju na uvećani isječak koji prikazuje prve, od nas najudaljenije, etape u razvoju neorganske materije. Radi prirodnih ograničenja brzine kretanja informacije o tome, na samom kraju neba „vidimo“ trenutak nastanka kosmosa. Zaista je neobično da nam događaj za koji vjerujemo da se desio u okviru prostora vrlo male zapremine, priroda „opisuje“ pomoću sfernog prstena najvećih poznatih dimenzija. Naš položaj, naše „sada“, nalazi se u centru sfere. Zakoni prirode su takvi da bi svako nebesko tijelo koje sada postoji, bez obzira na realnu udaljenost od nas, imalo sličnu sliku neba koje ga okružuje, što znači da bi „realno“ bilo u centru sfere kojom se prikazuje kosmos. Ovo proizilazi iz zaključka da je od svakog dijela kosmosa i njemu pridružene materije – nastanak tog kosmosa jednako udaljen. Stanje prikazano slikom je na neki način – privid. To stanje daje informacije o vremenskoj udaljenosti različitih događaja u „tom“ kosmosu. Slika neba je – slika prošlosti nekog kosmosa. Ono što se na nebu ne vidi, sam početak i dio razvoja prije nastanka zvijezda, naučnici mogu pretpostaviti. Redoslijed u razvoju materije, po naučnicima, izgleda ovako. Nakon nastanka zračenja, a od samog zračenja, stvorene su elementarne čestice materije i antimaterije. Zatim počinje djelovanje sila prirode. One materiju organizuju, prvo u protone i neutrone i njima formirana jedra atoma, a zatim u same atome i velike nakupine atoma – galaksije. Zatim se pale zvijezde koje se ili postepeno gase ili eksplodiraju i obogaćuju „slobodnu“ materiju u kosmosu. Tokom vremena se prilikom formiranja novih zvijezda, uspiju formirati i njihovi planetni sistemi. Na kraju dolaze „Sunčevi sistemi“ slični našem i život u njima. Navedeni razvoj organizacije materije, pratilo je širenje prostora u kome se to događalo.

Ograničenost brzine svjetlosti daje izvjesnu nerealnost slici neba koju mi vidimo sa Zemlje. Kada bi prema nama u istom trenutku krenule informacije o položaju svakog nebeskog tijela, i kada bi brzina njihovog kretanja bila beskonačno velika, tj. kada bi kretanje i stizanje informacija bili simultani, mi ne bi na nebu vidjeli prošlost, nego sadašnjost kosmosa, a slika neba bi se iz temelja promjenila. Mi bismo na taj način imali pravi uvid u prostorni raspored nebeskih tijela.

Ljudski duh je, na osnovu poznatih činjenica, sposoban stvoriti i čisto vremensku sliku razvoja materije u kosmosu. Slika vremenskog rasporeda karakterističnih faza razvoja materije može se zamisliti kao sfera u kojoj dužine predstavljaju vremenske udaljenosti, i koja se širi od prvog vremenskog trenutka i njemu pridruženog stanja materije. Centar te sfere bio bi vezan za neko realno „sada“, za trenutak u kojem mi želimo da prikažemo raspored događanja s materijom u vremenu koje je prošlo. Kako vrijeme teče, ta sfera se širi, jer je udaljenost prvog „sada“ i svakog novog „sada“ – sve veća. Uvijek je sferni prsten koji je najviše udaljen od centra sfere, mjesto na kojem su prikazani događaji s materijom u vremenu neposredno nakon početka vremena, odnosno nastanka kosmosa. Korist od navedenog načina prikazivanja vremenskog rasporeda događanja s materijom u kosmosu nakon „velikog praska“, imat ćemo tek kada trajanje vremena podijelimo na vremenska razdoblja u kojima je materija u kosmosu sticala novi kvalitet, odnosno oblik svoje organizacije, koji prije tog vremena nije postojao. Ta podjela vremena na karakteristična razdoblja, na sferi bi bila prikazana nizom koncentričnih sfernih prstenova, a na papiru, u dvije dimenzije, nizom koncentričnih kružnica. Na navedeni način, prvo „sada“, početak vremena i njemu pridružen nastanak neorganskog kosmosa – bili bi prikazani tačkom, odnosno sferom čija je zapremina jednaka nuli. Kosmos se nakon toga širio u vremenu i prostoru. Početak vremena, prvo „sada“, se udaljavao od svakog sljedećeg trenutka vremena. To udaljavanje se prikazuje kao širenje sfere, udaljavanje njene periferije od centra. Da je kosmos od svog postanka do sada, bio ispunjen samo zračenjem, kao u svojim prvim fazama razvoja, zamišljena sfera ne bi imala sferne prstenove, jer se stanje materije ne bi ni kvantitativno ni kvalitativno mijenjalo (slika 1.a.).

Trenutak u kome su od zračenja stvorene elementarne čestice, podijelio je trajanje vremena i njemu pripisane dužine unutar sfere ili kružnice, na vrijeme prije tog događaja i vrijeme nakon njega. Vrijeme prije stvaranja elementarnih čestica prikazano je u sferi na taj način formiranim prstenom, a vrijeme nakon toga novom sferom manje zapremine. Protok vremena se opet prikazuje udaljavanjem svake tačke prstena i nove sfere, od njihovog zajedničkog centra. Oni su dio prošlosti.

Razvoj organizacije materije ima svoj odraz u stvaranju novih sfera oko centra, unutar prethodno stvorenih sfera, i sfernih prstenova čije su dimenzije, njihova debljina, jednake vremenskom razmaku između nastanaka susjednih koncentričnih sfera. Unutar sfere u kojoj postoji zračenje, koncentrično su raspoređene nove sfere, od kojih je svaka sljedeća manjih dimenzija i nalazi se unutar svih prethodnih, a s njima ima zajednički centar. Svaka nova sfera u sebi sadrži sve organizacione oblike materije koji su stvoreni u vremenu prije njenog nastanka, plus novi organizacioni oblik materije prisutan u kosmosu od trenutka nastanka tog novog kvaliteta materije. Tako se unutar sfere u kojoj postoji zračenje nalazi druga sfera, u kojoj postoje i zračenje i čestice materije (slika 1.b.), pa unutar njih treća sfera, u kojoj su prisutni zračenje, protoni i neutroni u jedrima atoma – i već formirani atomi. Unutar tri prethodne sfere smještena je nova, četvrta sfera (nova vremenska etapa u razvoju materije), u kojoj dolazi do neravnomjernosti u gustoći materije i stvaraju se odvojene, izuzetno velike, nakupine atoma. U petoj koncentričnoj sferi dolazi do dijeljenja nakupljenog materijala u manje cjeline. Materijal rotira i, uslijed djelovanja gravitacionih sila, postaje sve gušći, temperatura mu se povećava i počinje zračiti. Stvorene su protogalaksije. Unutar već formiranih pet sfera, smještena je šesta sfera. Tu vremensku etapu razvoja neorganske materije karakterišu još izraženija sažimanja materije, uslijed čega dolazi do velikog pritiska i visoke temperature u pojedinim „manjim“ cjelinama materijala, a zatim i do prvih nuklearnih reakcija. Tako su stvorene prve zvijezde u neorganskom kosmosu (slika 1.c.).

Stvoreno je nebo i na red dolazi stvaranje Zemlje. Evolucija materijala koji gradi Sunčev sistem prikazana je s novih šest koncentričnih sfera unutar već postojećih šest vremenskih etapa razvoja materije (slika 1.d.). Stvaranje neba i Zemlje prikazano je s 2×6 vremenskih etapa, ili, što je isto, s 12 koncentričnih sfera. Sfera najbliža centru opisuje stanje razvoja neorganske materije u kojem postoje „Sunčevi sistemi“ s planetama sličnim planeti Zemlji.

Nakon stvaranja „neba i Zemlje“ dolazi do stvaranja i razvoja života. Živa bića su građena od neorganske materije, atoma i molekula. Nije teško zaključiti da je evolucija građe živih bića usko vezana sa sve složenijim nivoima organizacije neorganske materije. U tu novu organizaciju atoma i molekula uključene su nove sile. Te sile nisu postojale prije nastanka života. Ova činjenica daje novim vremenskim etapama razvoja neorganske materije upotrijebljene za izgradnju živih bića – stanovitu posebnost. Zaista se stvaranjem života u neorganskom kosmosu dogodilo nešto novo, nešto suštinski različito od dotadašnjeg načina organizacije materije.

Karakteristična vremenska razdoblja u razvoju organizacije neorganske materije od koje su izgrađena živa bića, možemo predstaviti stvaranjem i širenjem novih dvanaest koncentričnih sfera, unutar već postojećih dvanaest sfera. Razvoj neorganske materije koja gradi nebo i Zemlju i razvoj neorganske materije koja gradi živa bića – dio su jednog kontinuiranog protoka vremena. S razvojem života, sinhrono se razvijaju nebo i Zemlja.

Novih dvanaest koncentričnih sfera opisuju razvoj života od njegovog stvaranja do višećelijskog bića koje posjeduje sve neophodne organe i u kome dolazi do stvaranja primitivnog mozga. Pogledajte sliku 2.a. (3×6, 4×6).

Nakon toga dolazi do razvoja mozga. To je, ponovo, suštinski različit način organizacije atoma i molekula. Opet nailazimo na sasvim novu vrstu sila koje organizuju materiju. Te sile se razlikuju i od sila koje upravljaju organizacijom neorganske materije, i od sila koje upravljaju organizacijom materije od koje su izgrađena tijela živih bića. Karakteristične vremenske etape razvoja građe mozga prikazane su na slici 2.a. (5×6).

Onaj ko je pročitao knjigu „Nevidljivi svijet“ i odlučio da pročita „Drugu knjigu“, morao bi znati čime ja argumentujem sljedeću tvrdnju: svaka karakteristična etapa razvoja građe živih bića – istovremeno je i karakteristična etapa u razvoju nasljednog materijala tih živih bića, a to opet znači i karakteristična etapa u razvoju građe neba i Zemlje u kosmosu nasljednog materijala.

Po toj analogiji, sferi u kojoj u praatmosferi nastaju organske molekule, analogna je sfera koja opisuje nastanak nasljednog materijala u nama nevidljivom svijetu, svijetu koji je, zaista, potpuno analogan neorganskom kosmosu. Sferi u kojoj je život uspio da se organizuje u kolonije ćelija, analogno je stvaranje prvih zvijezda u tek stvorenim galaksijama nasljednog materijala u nevidljivom kosmosu. Sferi u kojoj su se živa bića razvila do građe tijela višećelijskih životinja u kojima su razvijeni svi neophodni organi (unutrašnji organi, kostur, mišići, nervni sistem), analogno je u kosmosu nasljednog materijala – stvaranje „Sunčevog sistema“ s formiranom planetom sličnoj planeti Zemlji u vremenu koje je neposredno prethodilo stvaranju života na njoj. Razvoju mozga i stvaranju prvih logika i etika, analogno je stvaranje života na Zemlji građenoj od nasljednog materijala bića u kome se razvijaju te prve logike i etike. Navedene analogije su prikazane i na slici 1.d., i na slikama 2.a. i 2.b.

Ne zaboravite! Kosmos nasljednog materijala je isto što i klasičan neorganski kosmos. Ne postoji nikakva razlika između neorganske materije i materije koja gradi nama nevidljivi kosmos nasljednog materijala. Ne razlikuju se ni sile koje u ta dva kosmosa djeluju.

„U šest vremenskih razdoblja On je nebesa i Zemlju stvorio, i onda svemirom zavladao.“[1]

„U početku stvori Bog nebo i zemlju… I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!'…“[2]

Šta znači tvrdnja da je Bog tek nakon što je stvorio nebo i Zemlju – zavladao svemirom? Jesu li oni prije toga upravljali sami sobom? Da li je ovim dovedena u pitanje Božja svemoć? Ništa od svega toga! Nakon stvaranja neba i Zemlje, došlo je do stvaranja života. Života nema bez nasljednog materijala, pa je stvaranje života i stvaranje kosmosa nasljednog materijala – jedno stvaranje. Tim svemirom je Bog zagospodario nakon što su nebo i Zemlja već bili stvoreni.

On nije mogao vladati tim svemirom prije stvaranja „neba i Zemlje“, neorganskog kosmosa, jer kosmos nasljednog materijala i nije postojao. Nakon stvaranja neba i Zemlje došlo je do velikog praska nasljednog materijala – i time izazvanog blještavog svjetla.

Poruka „neka bude svjetlost“ nakon „stvaranja nebesa i Zemlje“ i poruka da je Bog svemirom zagospodario nakon stvaranja „nebesa i Zemlje“ su dvije slike, dva opisa – iste stvarnosti – stvaranja novog kosmosa. Jadno zvuči bilo kakvo tumačenje ovih citata na neki drugi način.

Zaista postoji veliki broj citata iz Biblije i iz Kur'ana koji prije Sudnjeg dana i nove svijesti – ni na koji način nisu bili dovođeni u vezu. Nakon Sudnjeg dana, ovom svojom osobinom, ti citati imaju novu ulogu. Time što su protumačeni citati dio istog koda kojim je u Objavi prikriveno njeno drugo značenje, oni stiču ulogu zaštitnika teksta Objava. Tekstom jedne Knjige, kada se on pravilno protumači, zaštićen je od promjene – tekst druge Knjige!

„O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.“[3]

„Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo.“[4]

Neorganska materija je nastala u jednom trenutku – „iz ničega“. Nasljedni materijal je nastao na sličan način iz ničega, jer ga prije nastanka života nije bilo. Isto važi i za nasljedni materijal biljaka i životinja na mom nasljednom materijalu, mojih, ali i bilo čijih – logika i etika. Neorganski kosmos je postojao i prije nastanka nasljednog materijala, a pogotovo prije nastanka mozga i svijesti. Ovim, nastanak iz ničega dobija novu dimenziju. Riječ je zaista o nastanku i postojanju nečega što prije toga nije postojalo, nije postalo iz sebi slične stvarnosti, ali nastanak nije „baš iz ničega“.

„Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!“[5]

„On zna nevidljivi i vidljivi svijet…“[6]

„On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni.“[7]

Zaista se za nevidljivi svijet može reći da je stvoren iz ničega, jer za pripadnike kosmosa nasljednog materijala, neorganski kosmos u kojem su, i od kojeg su, na određen način stvoreni – ne postoji. Mi sada znamo da i jedan i drugi realno postoje, ali im se „vode“, energije, „ne miješaju“. To su dva mora na koja upućuje Objava. Ta mora se dodiruju – a ne miješaju.

Da bih protumačio treći citat, navest ću sljedeće činjenice. Živa bića su zaista nastala od „nežive“, neorganske materije. Nakon nastanka, živa bića su se razvijala i, u za to određenom trenutku, postigla višećelijski nivo svoje građe. Nakon toga je došlo do stvaranja mozgova u višećelijskim bićima i prvih logika i, nešto kasnije, prvih etika u kosmosu neorganske materije, odnosno prvih biljaka i životinja – u kosmosu nasljednog materijala. Kada prve životinje višećelijskog nivoa razvoja njihove građe, na Modelom dozvoljen način, transformišem u njihovo postojanje u vidu „energije i materije“ u nama nevidljivom svijetu nasljednog materijala, izvršio sam drugi dio uputstva – živo pretvorio u neživo. To neživo je nasljedni materijal. Ako su bića višećelijska, postoji i planetna organizacija njihovog nasljednog materijala, Zemlja u kosmosu nasljednog materijala. Oživljavanje te Zemlje „nakon mrtvila njezina“, stvaranje biljaka i životinja na njoj, nije ništa drugo do razvoj logika i etika živog bića čiji je to nasljedni materijal.

Citat je opisao stvaranje života, postojanje njegove nevidljive prirode i stvaranje razuma. Isto, baš isto, važi i za nevidljivi svijet, u kojem će „neživo od kojeg je stvoreno živo“, biti nasljedni materijal, a višećelijska bića s nasljednog materijala će biti oživljena, jer će se u njima stvoriti logike i etike (biljke i životinje na njihovom nasljednom materijalu). Samo na taj način ćemo i mi – biti oživljeni. Zaista postoji način na koji i svoju organsku građu, i „organsku“ građu logika i etika, biljaka i životinja na nasljednom materijalu, možemo proglasiti za nešto što je suštinski neživo.

Pokušajte da sliku vremensko-prostornog rasporeda neorganske materije (slika 2.a.) izjednačite s vremensko-prostornim rasporedom nasljednog materijala. To je moguće jer je zaista riječ o dva analogna kosmosa. Velika je korist od svijesti o analogiji ta dva kosmosa. Zakoni i sile prirode postaju puno jasniji. Mi sada znamo pravu prirodu energije i znamo kako izgleda stvarnost s tri plus jednom dimenzijom. Mi znamo da se i dalje od „najvišeg neba“ nešto nalazi, ali i to da je priroda tog „nešto“ – različita od naše, tj. da je to „nešto“ samo u naše tri dimenzije – ništa. Za kosmos nasljednog materijala važi da je u vremenu prije njegovog nastanka, znači iznad najvišeg njegovog neba, postojala „Zemlja“ na kojoj žive bića čiji nasljedni materijal gradi taj, nama nevidljivi, svijet. Prostorni raspored organskih molekula živih bića na Zemlji je druga „realnost“ rasporeda nasljednog materijala. Na Zemlji ne „hodaju“ nebeska tijela. Postojanje nasljednog materijala u živim bićima, je njegova slika u 3 + 1 dimenziji. Ja tvrdim da je prava priroda materijalnih tijela koja mi vidimo na nebu – raspored njihove materije i energije u nekoj drugoj stvarnosti u obliku živih bića na nekoj planeti. Posljedica ove tvrdnje je razumom osnažena vjera da mi na nebu vidimo – nasljedni materijal, i da se i iznad najvišeg neba u neorganskom kosmosu – nalazi „neka Zemlja“. Nebeska tijela koja mi sa Zemlje vidimo, moguće je „prizemljiti“, na isti način na koji je to urađeno s nebeskim tijelima građenim od nasljednog materijala. Biti nebesko tijelo, ili biti živo biće, su dvije prirode jednog postojanja. Nebeskom rasporedu treba oduzeti jednu dimenziju – i sfera se pretvara u ravan. Model nam daje znanje da je ta ravan zakrivljena. Zakrivljena dvodimenzionalna ravan nije neki apstraktan, nezamisliv pojam. Nakon oduzimanja jedne dimenzije Kosmosa, njegove dvije dimenzije bi bile zakrivljene na način na koji je zakrivljena dvodimenzionalna sferna površina Zemlje po kojoj hodamo. „Prizemljiti“ znači – rasporediti po površini Zemlje. Nebo više nije nešto što je – uvijek gore. A otkud pravo nekome da oduzima kosmosu jednu dimenziju i zamišlja stanje koje bi nakon toga nastalo? Pa zar nauka ne upućuje na to da bi se za tijela koja se kreću brzinama energetskih paketića elektromagnetnog zračenja – jedna dimenzija izgubila, a vrijeme bi iščezlo. Tijelo koje se kreće, imalo bi u tom slučaju sve karakteristike energetskih čestica. Energetske čestice „vide i osjećaju“ stvarnost potpuno drugačije od nas. Mi znamo kako, jer znamo pravu prirodu energetskih čestica u kosmosu nasljednog materijala. Prava priroda energetskih čestica elektromagnetnog zračenja u kosmosu nasljednog materijala – je organska građa živih bića na Zemlji! Za sve tvrdnje dokaz je – Objava!

„I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bi dolje…“[8]

„I Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje… to su, zaista, pouke za one koji posmatraju.“[9]

Sudnji dan se, zaista, radikalno razlikuje od dosadašnjih predodžbi o njemu. Čitanje Objava dobija potpuni smisao tek nakon Sudnjeg dana. Objave će, ustvari, generacijama koje tek dolaze, opisivati Sudnji dan kao prošlost. Sudnji dan ni na koji način ne obezvrijeđuje Objave. Potpuno je pogrešna predstava o njima kao o skupu etičkih smjernica i proročanskih vizija budućih događanja.

Zabluda je i tvrdnja da je količina materije i energije u kosmosu konstantna. Pravilno razmišljanje o kosmosu nasljednog materijala, a on je uvijek klasičan neorganski kosmos, usmjerava nas na zaključak da je njegov kvalitet i kvantitet ovisan od količine i kvaliteta organske građe na Zemlji. Kada bi se količina organske građe na Zemlji prepolovila, bitno bi se smanjila i količina energije i materije u kosmosu nasljednog materijala.

Po Modelu, i tijela živih bića, i njihove logike i etike, imaju svoju „neživu prirodu“, u istoj mjeri u kojoj se za njih može reći da su živi. „Neživim“ dijelom prirode njihovog postojanja upravljaju zakoni koji važe u neorganskom kosmosu. Na mom nasljednom materijalu, neživoj komponenti organskih molekula u ćelijama moga tijela, hodaju živa bića. Isto važi i za organsku građu tih živih bića.

„Ako je Krist u vama, vaše je tijelo mrtvo.“[10]

„Kada Allah, uzvišeni, želi milost nekom narodu – prvo usmrti njihovog poslanika.“[11]

Kakvo li je dobro za narod u tome što će im poslanik biti usmrćen? U religiji, iza „usmrtiti“, dolazi – „pa oživjeti“. Usmrtiti poslanika znači – podići nivo njegove svijesti o nevidljivom svijetu, a to se postiže stvaranjem novog života u njemu, „oživljavanjem“ nasljednog materijala odgovarajućih etika u njemu. Vođeni načinom pravljenja trodimenzionalne slike u kojoj su karakteristične faze u razvoju materije vremenski raspoređene, možemo odrediti neko „sada“ u kome će moja najrazvijenija etika, odnosno njoj analogna životinja na mom nasljednom materijalu, dostići takav stepen razvoja svoje organske građe, da njen nasljedni materijal može biti prikazan kao Zemlja u nevidljivom kosmosu. To opisuje slika 2.b. (4×6) i slika 2.c. (2×6).  U vremenu koje dolazi nakon tog „sada“, na toj Zemlji će se stvoriti život (slika 2.c., 3×6). Trenutak u kome je Zemlja građena od nasljednog materijala mojih etika stvorena, „pomjera se u prostoru“ i gradi novu sferu. Život koji se na toj Zemlji stvorio, i koji će također imati svoje karakteristične etape razvoja – gradit će niz koncentričnih sfera, unutar sfere postojanja Zemlje građene od nasljednog materijala mojih etika. Novi život je uvijek i novi kosmos. Život u mojim najrazvijenijim etikama, je novi nevidljivi svijet, novi kosmos nasljednog materijala. Nasljedni materijal mojih etika se nalazi, u svim pravcima, iznad tog novog kosmosa.

Nastanak života na nasljednom materijalu odgovara odnosu između najvišeg neba i onog što je postojalo prije njegovog stvaranja. Zemlja lopta i Zemlja sferni prsten iznad najvišeg neba kosmosa građenog od nasljednog materijala na njoj – jedno su.

„Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati.“[12]

Ispod neba je isto što i – iznad Zemlje. Razlika je u tome koju prirodu nekog bića posmatrate. Proklijalo sjeme na Zemlji je isto što i – njegov nasljedni materijal neposredno uz mjesto nastanka kosmosa nasljednog materijala. Crtati život u Kristu je isto što i – crtati nebo građeno od nasljednog materijala njegovih „logika i etika“, uz svijest da je nasljedni materijal Isusovog tijela uvijek iznad najvišeg dijela tog neba. Isusovo tijelo vremenski prethodi životu u njemu. Ono je na taj način iznad, pa se može reći da je nešto proklijalo „ispod“ Isusovog tijela. Svako drugo tumačenje, a posebno bukvalno klijanje ispod stopala, nema ni ljepotu ni snagu navedenog tumačenja.

Biti u Kristu znači pripadati životu na njegovom nasljednom materijalu. Biti u Kristu znači i biti dio neba unutar kosmosa iznad kojeg se nalazi Kristov nasljedni materijal.

„Svi koji ste u Krista kršteni – Krista ste obukli!“[13]

Biti kršten znači biti uronjen, biti sa svih strana okružen nečim. Upravo to važi za one koji žive na Kristovom nasljednom materijalu, jer su unutar vremenske sfere postojanja Isusova tijela. Kristovo tijelo je tijesno pripijeno uz njih, što asocira na odjeću. Voda u koju se uranja, energija kosmosa koji se nalazi u Kristu, je Isusov nasljedni materijal.

Ni ljudsko tijelo nije formirano odjednom od jednoćelijskih bića. Stvaranje je imalo svoj redoslijed. Stvarani su: unutrašnji organi, kostur, mišići, nervni sistem, mozak i na kraju razum.

Vremenski raspored navedenih događanja prikazan je koncentričnim sferama. Sfera unutrašnjih organa je vremenski najudaljenija od zajedničkog centra svih sljedećih koncentričnih sfera. Svaka nova sfera, svaki novi nivo organizacije tijela, mozga i razuma živog bića, čovjeka, „podiže“ prethodne sfere sve više na nebo. Vjernik je samo onaj čovjek u kome je začeta prava svijest o nevidljivom svijetu i njoj primjeren nivo razvoja logika i etika.

„Srce vjernika je najviše nebo.“[14]

Unutrašnji organi (srce) se zaista nalaze na najvišem nebu – gledano očima bića koje živi na nasljednom materijalu etika iz razuma bića – vjernika o čijem srcu je riječ.

„U njemu (Kristu) ste i obrezani; ne obrezanjem obavljenim rukom, nego obrezanjem Kristovim: odlaganjem tijela koje služi grijehu.“[15]

Pomjeranje vremenskih sfera sve dalje od centra dovodi do stvarnosti u kojoj vremenska etapa koja se nalazi na najvišem nebu ustupa svoje mjesto onoj koja vremenski dolazi nakon nje. Na taj način dolazi do „odlaganja“, odnosno izmještanja sfernih prstenova karakterističnih vremenskih etapa u kojima je stvarano tijelo živog bića iz postojanja u nepostojanje, tj. u stvarnost koja se nalazi iznad najvišeg neba. Ovo je tumačenje „odlaganja tijela“!

Jedna od suštinskih odredbi Modela kojim se objašnjava nevidljivi svijet je činjenica da ono što mi zovemo razum, mudrost, uopće ne pripada kosmosu u kojem živimo. Razum se nalazi u kosmosu nasljednog materijala, pripada nevidljivom svijetu, ili uopće ne postoji.

„Jahve je mudrošću utemeljio zemlju i umom utvrdio nebesa…[16] Čvrsto se drži pouke, ne puštaj je, čuvaj je, jer ona ti je život…[17] Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? … Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.“[18]

Svete knjige upućuju na istovjetnost Krista i njegove crkve koja je: i tijelo Kristovo, i gradnja Kristova, i život u Kristu. Crkva Kristova je Božjom riječju utemeljena na stijeni (nasljednom materijalu). Istovjetnost Krista i crkve dobija nakon Sudnjeg dana sasvim novi smisao. Život u Kristu je Isusov razum, a čine ga Isusove logike i etike, odnosno biljke, životinje i ljudi na Isusovom nasljednom materijalu. Te biljke i životinje je zaista on utemeljio na stijeni, svom nasljednom materijalu, svom tijelu. To je ono što Objava „zove“ Crkvom. Radi nemogućnosti ovakvog pogleda na Objave prije Sudnjeg dana, „Crkvi“ je tražen i nalažen sasvim drugi smisao.

Riječi – „vi ste tijelo Kristovo“, ne odnose se na živa bića koja hodaju po Zemlji u neorganskom kosmosu.

„A čovjek nije ništa drugo, nego živo biće. U njemu ima dio jedan iz kojeg će biti proživljen na Sudnjem danu.“[19]

Živi u Kristu, njegova Crkva, zaista neće vidjeti ništa sablasno u sugestiji Isusovoj da neće imati života u sebi, razuma, ako ne jedu tijelo Kristovo i ne piju krvi njegove, kao što mi ne vidimo ništa loše u tome što u svoje tijelo ugrađujemo atomsku građu Zemlje na kojoj živimo i njenu energiju. Ovo tumačenje odbacuje „kanibalistički“ smisao Isusovih riječi. Jedini način da ostvarimo razvoj svijesti o nevidljivom svijetu, o postojanju kosmosa nasljednog materijala, je izgradnja etika, životinjskog svijeta na svom nasljednom materijalu i izgradnja Kristovog tijela. Ono što mi zovemo sviješću o nevidljivom svijetu – je život u Kristu. Da bi se neko primaknuo tom nivou razvoja razuma, mora povećati svoje razumijevanje kosmosa, života i čovjeka, posebno čovjekovog duha. Na taj se način gradi – Isusovo tijelo. Ako ne pređemo put sticanja svijesti, uzalud je deklarativno pripadanje vjeri i vršenje obreda.

„A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.“[20]

U „Nevidljivom svijetu“ je objašnjeno poređenje vode i energije kroz asocijaciju „talas“ –  koja ih povezuje (vodeni talas = energetski talas). Organska građa Isusovih logika i etika, shvaćena prvo kao „energija“, a zatim po objašnjenoj analogiji – kao „voda“, daje navedenom citatu pravi smisao. Od energije su stvoreni i kosmos i život u njemu, pa sad bolje razumijemo i „vode što struje u život vječni“. Zaista su skrivene logike i etike, prisutne u Isusovim riječima, jedini izvor energije za izgradnju života u Kristu.

„Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio…“[21]

Ostvariti izgradnju Kristova tijela u nama je moguće – jedino od našeg nasljednog materijala, planete analogne Zemlji u kosmosu nasljednog materijala. Od takve zemlje se stvara Kristovo tijelo. Za vrijeme trajanja života ljudskog bića, moguć je razvoj tijela bića s njegovog nasljednog materijala od ćelija (primitivnih etika) do građe čovjeka koji posjeduje svijest – Isusovog tijela (vrlo razvijena etika).

Vode se u Objavama zaista često spominju. U Kur'anu se kaže da samo Allah vodu s neba spušta. Po Modelu, od tih voda koje daje Bog, shvaćenih kao energije, zaista nastaju nove logike i etike, odnosno novi život (biljke i životinje), odnosno kosmos građen od njihovog nasljednog materijala. Za „krive učitelje“, one od kojih se ne može dobiti prava spoznaja o dobru i zlu, Knjiga kaže:

„Oni su izvori bez vode.“[22]

„Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće da čuju.“[23]

Samo Bog, nikakvi učitelji na Zemlji, može dati tu vodu, energiju od koje se stvara novi život, odnosno kosmos. Navedeni citat je zaista značajan, i to je u njemu naglašeno, ali taj značaj postaje vidljiv tek nakon pravilnog shvatanja prirode postojanja nevidljivog svijeta, kosmosa nasljednog materijala bilo kojeg zamislivog života. Prazno zvuči tumačenje koje glorifikuje moć onoga ko na Zemlju fizički spušta kišu i sugerira da to uvijek moramo imati na pameti, jer će to biti dokaz da pripadamo onima koji su – htjeli da čuju pa ćemo zato biti u prednosti nad ostalima. „Život mrtvoj zemlji vraća“! Pa zar je zemlja bila živa? Jeste, na način na koji naš nasljedni materijal i nasljedni materijal naših etika (od kojih su izgrađena nebeska tijela u njima odgovarajućim kosmosima) – imaju drugu prirodu svoga postojanja u organskim molekulama ćelija živih bića. Ali oni su ono što jesu, nebeska tijela u kosmosu nasljednog materijala. Mrtvoj prirodi nasljednog materijala naših etika (a to znači i nama i našim etikama) život može „vratiti“, odnosno dati samo Objava. Novi nivo spoznaje stvarnosti u kojoj živimo i tom nivou analogne nove logike i etike na nasljednom materijalu naših etika, nemoguće je steći iskustvom i razmišljanjem. To je isključivo – Božja milost.

„Našli su me oni koji me nisu tražili i objavio sam se onima koji nisu pitali za me.“[24]

Ja znam da će vrlo brzo biti neobično moje nastojanje da sa što više citata omogućim čitaocu da shvati i povjeruje, jer će i maloj djeci biti očigledne relacije između citata i stvarnosti. Ja  smatram da je predgovor „Nevidljivom svijetu“ dovoljno uputstvo za vjerovanje onome ko hoće da misli svojom glavom.

„Da i bezbroj učitelja imate u Kristu, ipak nemate mnogo otaca, jer vas ja Evanđeljem rodih u Kristu Isusu.“[25]

„Zar niste vi moje djelo u Gospodinu?“[26]

Jedino zamislivo rođenje „nečega“ izazvano Evanđeljem, je rođenje novih spoznaja, izgradnja ljubavi, odnosno etika (životinja). Na taj način, riječi apostola Pavla u nama „rađaju“ živa bića.

„Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas…“[27]

„Kad umre grešnik, odmore se ljudi, zemlja, biljke i životinje.“[28]

Životinje, ptice, čovjek, sva živa bića koja posjeduju mozak, imaju nasljedni materijal, biljke i životinje na njemu, i čitav neorganski kosmos građen od nasljednog materijala tih živih bića – u sebi. Zato ih možemo zvati svjetovima, a Allaha – „Gospodarom svjetova“.

Lako je razumjeti da nekim ljudima nakon smrti velikog grešnika – bude lakše živjeti, ali kako je on „umarao“ zemlju, biljke i životinje, nije moglo biti nedvosmisleno protumačeno – sve do Sudnjeg dana. Sada možemo razumjeti kakav haos je upravljao Zemljom građenom od njegovog nasljednog materijala i kako je surov bio život biljaka i životinja na toj Zemlji.

„Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onome svijetu, oživljeni biti.“[29]

Ovo nije opis začeća i razvoja čovjeka u utrobi majke, jer on tu i nije zaista stvoren. Stvaranje čovjeka je vezano za stvaranje života na Zemlji. Ćelije nastaju od ćelija. Od te zakonitosti nije izuzeta ničija majka, ni majka njegove majke, i tako sve do nastanka života. Bukvalno razumijevanje ovog citata, podsticalo je vjeru u oživljenje nakon fizičke smrti. Sudnji dan je donio novo razumijevanje „oživljavanja mrtvih“. Da je pisac navedenog citata htio da nam prenese i skriveno značenje, citat bi imao sličnu formu, ali različit smisao. Možda bi ovako izgledao.

Mi smo zaista prve ćelije (a od ćelija je evolucijom nastao čovjek) od organskih molekula stvorenih erupcijama vulkana (od biti zemlje) – stvorili. Zatim smo organske molekule, i od njih stvorene ćelije, čuvali na sigurnom, u vodama okeana. Kapi primitivnih organskih molekula smo prvo oblikovali u jedra, pa u ćelije. Vremenom smo „meso“ tih prvih ćelija spajali u kolonije, grude mesa. Pokušaj stvaranja funkcionalnog višećelijskog bića, bio bi jalov posao da im nismo stvorili okosnicu, kosti. Da bi kosti imale puni smisao, obložili smo ih mesom i napravili udove. Stvorili smo višećelijski organizam, a dalja njegova evolucija je zahtijevala razvoj nervnog sistema i mozga. Ovo je bio veoma karakterističan momenat, jer ga je u kosmosu nasljednog materijala pratila njemu (višećelijskom životu) analogna faza razvoja – nasljedni materijal organizovan kao planeta Zemlja. Na toj je planeti došlo do stvaranja života, čemu je analogno „oživljavanje“ kao drugog stvorenja. Vremenom će i bića na čovjekovom nasljednom materijalu – evoluirati do nivoa višećelijske organizacije. Životinje (etike) će sticati mozak, i proces pretvaranja živog u neživo se ponavlja. U trenutku nastanka života na nasljednom materijalu bića koja žive na Zemlji građenoj od „čovjekovog“ nasljednog materijala, ispunit će se proročanstvo – „zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti“. Kada dođe do stvaranja života na nasljednom materijalu etika, po Modelu, mi zaista i te logike i organsku građu bića kome one pripadaju – možemo tretirati kao „mrtve“, a rađanje „života u njima“ – kao njihovo oživljavanje.

Šta je suština pojma „vječni život“, pokazuje ovaj citat:

„Milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu.“[30]

„A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.“[31]

Uputstvo je konkretno – život vječni je spoznaja, znanje. To znanje se nalazi tamo gdje mu je i mjesto – u razumu. Po Modelu, znanja u razumu su isto što i život na nasljednom materijalu bića kome taj razum pripada. Na taj način, spoznati znači isto što i stvarati život i utjecati na njegov razvoj.

„Navalite da uđete na tijesna vrata; jer vam kažem: ‘Mnogi će tražiti da uđu i neće moći‘.“[32]

„Ja sam put, istina i život.“[33]

„Tko ne ljubi, ostaje u smrti.“[34]

Tko ne voli, taj ima nerazvijene etike. On ne razumije ni sebe, ni drugog, ni svijet u kojem živi. Ono što je živo na njegovom nasljednom materijalu je niskog nivoa razvoja. Isus je put, a izgradnja Kristova tijela, visokorazvijenih etika na svom nasljednom materijalu je prioritetan zadatak svakog čovjeka. Nakon mog tumačenja nevidljivog svijeta, mnogi će pokušati da napamet nauče Model i sve tvrdnje i dokaze napisane u ovoj knjizi. Ali to nije pravi put. To je razvoj biljnog svijeta u nama, a ne naših etika.

„Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.“[35]

„Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!… Tko je vidio mene, vidio je i Oca… Ja sam u Ocu i Otac je u meni!“[36]

Allah bira ljude za svoje poslanike. Po čemu se ti ljudi razlikuju od drugih? Njih krasi odsustvo oholosti, pohlepe, zavidnosti, napadnosti, kao i urođeni mir i dobrota. Nakon poslanstva, pod Božjim uticajem dolazi do naglog porasta njihove svijesti i znanja, prije svega o Bogu, nevidljivom svijetu i čovjeku.

Riječ je o znanjima i svijesti koje nije posjedovao niko od njihovih savremenika. Novo znanje ih još više čini različitim i posebnim ljudima. Poslanika čine promjene u njegovom duhu, a ne njegovo fizičko tijelo. Poslanik je prije i poslije primanja poslanstva imao isto tijelo, ali ne i isti duh. Može se čak reći da to nije više bio isti čovjek. Svaki viši nivo spoznaje o Bogu i nevidljivom svijetu, suštinski se razlikovao od svih prethodnih nivoa. Na taj je način moguće svakom nivou svijesti pripisati ime poslanika koji ju je posjedovao. Isto važi i za karakteristične nivoe razvoja života na Zemlji.

Kada bilo koji čovjek postigne neki od viših nivoa svijesti o nevidljivom svijetu, stiče pravo na poslaničko ime pridruženo tom nivou svijesti. Ime koje je ranije nosio ostaje ime za njegovo tijelo.

Kada po nasljednom materijalu nekog čovjeka hoda svjesno biće, imenu tog čovjeka je pridruženo ime poslanika kome je Bog dao svijest tog nivoa – Isusa Krista. Objave su pune dokaza za ovu moju tvrdnju. Tako je Abram isto što i Abraham, Savle je Pavle, Emanuel je Isus, Šimun je Petar, Ahmed je Muhammed.

Svjesno biće koje hoda po nasljednom materijalu nekog čovjeka – Isus – ima organsku građu stvorenu od zemlje po kojoj hoda, a to znači od nasljednog materijala čovjeka „u kome“ se nalazi. Na taj način su ta dva bića, dva čovjeka, – jedno. Onaj ko zna („vidi“) da se u nekom nalazi tako razvijeno biće, zna i čovjeka u kome se tako visok nivo svijesti ostvario, odnosno čovjeka u kome se to biće nalazi. Uputstva su dekodirana. Ko vidi mene, vidi i Oca; ja sam u Ocu i Otac je u meni; Vi poznajete mog Oca i vidjeli ste ga. Još jedna potvrda da Otac i Bog nisu dva imena za jedan pojam. Boga niko nije vidio, a Oca, eto, jeste. Naravno, Sin je „stvoren“ od Očevog tijela, pa iako su jedno, zna se ko je Otac. Zato se Oca vidi, a Sinovo postojanje pretpostavlja, odnosno – vidi „duhovnim očima“.

Tijelo čovjeka koji je živio prije oko 2.000 godina i koga je Bog odabrao za poslanika, jeste prvo steklo taj poslanički nivo razvoja razuma, odnosno svijesti o nevidljivom svijetu, ali nije od Boga dobilo ekskluzivno pravo da bude i jedino koje je to u stanju postići. Svaki čovjek ima potencijalnu mogućnost da ostvari taj nivo svijesti, pa čak i veći od njega! To ne znači da će svaki čovjek to i postići.

Ko je drugi branitelj? Poslanik Emanuel – Isus Krist imao je nivo razvoja razuma kojemu je odgovaralo postojanje svjesnih bića na njegovom nasljednom materijalu. Taj poslanik je dobio drugo ime po svjesnom biću – Isusu – s njegovog nasljednog materijala. To je prvi branitelj. Taj nivo svijesti je zaista zaštitnički djelovao na savremenike. Prvog branitelja svijet, ljudi iz Emanuelove okoline, zaista nije poznavao, a pogotovo ga nije mogao vidjeti (to u citatu piše). Kada mi u sebi ostvarimo sličan nivo svijesti, kada po našem nasljednom materijalu budu hodala svjesna bića, moći ćemo se tim nivoom svijesti sami štititi. Branitelj će biti u nama. To je drugi branitelj, biće koje može ispuniti uvjet koji je Isus dao apostolima. Branitelj je prvo boravio s njima (u Emanuelu), a zatim će boraviti u njima.

Sudnji dan je dan oslobađanja. Čovjek se oslobađa „dresurom“ sticanog ponašanja i, po prvi put, postaje zaista svjesno biće. „Druga knjiga“ posjeduje spoznaje koje su odraz puno većeg nivoa svijesti od onog koji su imali poslanici. Ovo je Sudnji dan! U Kur'anu se Bog obraća Ahmedu (Muhammedu) na ovaj način:

„Reci: ‘Ja vam ne kažem: …Meni je poznat nevidljivi svijet‘…“[37]

Meni jeste !!

Svijet nije stvoren za šest dana. Mi danas znamo da je kosmos star oko 18.000.000.000 godina, a posjedujemo i približno tačno znanje o svim fazama razvoja: kosmosa, Sunčevog sistema, Zemlje i čovjeka. Sve su to, na neki način, bile – faze organizacije materije u kosmosu. Isto, i to do detalja isto, važi i za stvaranje kosmosa nasljednog materijala i sve faze organizacije nasljednog materijala, materije u tom nama nevidljivom svijetu.

„Nitko nije uzišao na nebo, osim Sina čovječjega koji je sišao s neba.“[38]

Podsjetite se. Vrijeme teče kontinuirano i na neki način „sa sobom odnosi“ i događaje koji su se u njemu, vremenu, događali.

Moguće je taj protok vremena, i njemu pridružen nivo organizacije materije (i na nebu i u živim bićima), prikazati nizom koncentričnih sfera, u tri dimenzije, ili nizom koncentričnih kružnica, u dvije dimenzije. Poluprečnik svake od tih kružnica, odgovarao bi vremenskoj udaljenosti od trenutka u kome je došlo do kvalitativne promjene u organizaciji materije, do nekog „sada“, trenutka koji je posmatračeva sadašnjost. Ako to razumijete, neće vam biti teško zamisliti jedno prividno složeno stanje, veliki broj koncentričnih sfera, od kojih svaka sljedeća prema centru, ima viši nivo organizacije materije u vidljivom i nevidljivom svijetu, a posljednja, najbliža centru, predstavlja događaje nakon trenutka u kome je živo biće na mom nasljednom materijalu postalo višećelijsko živo biće s mozgom (slika 2.). Kontinuirani protok vremena daje privid podizanja tijela tog živog bića na nebo. Svaka sljedeća koncentrična sfera bit će opis razvoja njegovog razuma, života na njegovom nasljednom materijalu. U trenutku koji će sadržavati visok nivo razvoja tog života u njemu, u vremenskoj slici stvarnosti, njegovo će tijelo biti podignuto visoko na nebo. To je „uzašašće Isusovo na nebo“, odnosno njegovo ­tumačenje. Na kraju tog puta, na od nas najudaljenijem – „najvišem nebu“ – uvijek se „vide“ događaji vezani za stvaranje kosmosa. Kosmos je stvoren od – oblaka energije. Isusovo „uzašašće na nebo u oblaku“ ­ prestaje biti opis Božjih sposobnosti, a postaje kodirana poruka kojom se opisuju događanja u stvarnosti u kojoj je vrijeme realna dimenzija, a ne matematička apstrakcija.

A kako je „Isus sišao s neba“? Ja tvrdim da biljke i životinje svojim nasljednim materijalom grade novi, nama nevidljivi kosmos u kome je njihov nasljedni materijal – materija tog kosmosa. Tvrdim i to da su logike i etike – isto što i život na nasljednom materijalu živog bića koje posjeduje mozak. I logike i etike „imaju nasljednji materijal“, koji se opet može predstaviti kao novi kosmos nasljednog materijala. Sva tri navedena kosmosa su u svojoj suštini – neorganski kosmosi, i sva tri su postojala i prije Sudnjeg dana, mada nisu nastajali u istom trenutku. Prvi je nastao velikim praskom, drugi je nastao stvaranjem živih bića na Zemlji, a treći je nastao razvojem mozga, odnosno logika i etika. Pokušajte zamisliti živa bića na nasljednom materijalu kao neorganski kosmos, u kome je njihov nasljedni materijal – materija tog kosmosa, i pokušajte zamisliti svoj boravak na jednom od nebeskih tijela u tom kosmosu. Kada bi to bilo mjesto vašeg rođenja i života, nebo koje bi s tog nebeskog tijela vidjeli, bilo bi jedino za koje bi vi znali. Nebo je nebo!

Naravno da ni vi posmatranjem neba – nikada ne bi shvatili da je prava suština tih nebeskih tijela, koja gledate, njihovo postojanje u obliku živih bića na Zemlji. To je prava istina o njima. Postojanje tog njihovog novog oblika i rasporeda na Zemlji je čuveno Isusovo „silaženje s neba na zemlju“. „Uzašašće na nebo“ i „silazak na Zemlju“ opis su istog događaja. Kada se Isus „podigao do najvišeg neba“, po Modelu, tamo ga je „sačekala“ Zemlja – jer su neposredno iznad najvišeg neba u vremenskoj slici kosmosa nasljednog materijala zaista prikazani događaji sa Zemljom od koje su nastala bića čiji je to nasljedni materijal.

„A On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio…“[39]

„A sigurno je da ga (Isaa) nisu ubili, već ga je Allah uzdigao sebi.“[40]

„Izišao sam od Oca i došao na svijet. Sada ostavljam svijet i idem k Ocu.“[41]

„A sada Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet.“[42]

„Jedne iznad drugih“? Da li je riječ o različitim visinama živih bića, ili možda o životnim sredinama riba, životinja i ptica? Ključ za ovu enigmu je opet vremenski raspored događanja u vidljivom i nevidljivom svijetu koji jasno naglašava „stepenastu“ razliku među živim bićima. Na ovaj način je lako shvatljiv i način Isusove smrti kao i to kako ga je Allah uzdigao sebi. Prije, a to opet znači iznad, svih sfera kojima se opisuje stanje materije u nekom vremenskom intervalu – postojao je, i nalazi se, Allah – Bog. Za svaku sljedeću sferu, ona prethodna se penje na nebo, a tamo je Bog. On je „uznosi sebi“. To se može reći i za sfere koje opisuju razvoj života u Isusu. Za njih se Isusovo tijelo podiže prema Bogu. On taj svijet „ostavlja i ide Ocu“.

Život u Kristu Isusu je istovremeno – čitav jedan svijet, svijet nasljednog materijala biljaka i životinja na Isusovom nasljednom materijalu. Za sve što pripada tom svijetu – to je jedini svijet koji postoji. Naravno da je Isus postojao „prije nego postade svijet“, ali koji svijet? Naravno da je Isus – „Bog“, ali kakav i koji? On jeste stvorio svijet, onaj na svom nasljednom materijalu. A što se tiče našeg neorganskog kosmosa, Isus, niti ga je stvarao, niti je tada postojao.

Moje tijelo, moj nasljedni materijal, je tijelo Isusovog Oca. Ako sve što se dešavalo u meni nakon formiranja mog tijela, predstavim u vremenu, sferama, onda je moje tijelo za sve sljedeće koncentrične vremenske sfere – „najviše nebo“. Kako je materija čiju će organizaciju opisivati niz koncentričnih kružnica, sfera unutar „najvišeg neba“, nastala upravo „od tog neba – mog nasljednog materijala – Oca“, važi da je i tijelo Isusa, bića s mog nasljednog materijala – „izašlo od Oca“. Život u Isusu, svijet u njemu, u tom trenutku nije postojao. Ja sam zemlja po kojoj Isus hoda.

A što se Isusove slave tiče, on je „kod“ Oca slavan onako i onoliko, koliko može biti slavljen visok nivo spoznaje vidljivog i nevidljivog svijeta, od čovjeka koji taj nivo posjeduje.

„A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.“[43]

„Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječji?“[44]

„Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči.“[45]

Činjenica da je Isus – „izašao od Oca“, a njegov je otac – Bog, daje Isusu pravo da sebe zove – „Sin Božji“. Istu činjenicu, ja sam objasnio sferama unutar „najvišeg neba – mog nasljednog materijala“, kojima je bio opisan razvoj života na mom nasljednom materijalu, odnosno vremenski raspored karakterističnih faza razvoja tog života „u meni“. Taj život je građen od mog nasljednog materijala, ja sam ga stvorio. Ja sam za njega ono što je za nas Zemlja. Ali, za bića na nasljednom materijalu bića s mog nasljednog materijala – ja sam Bog. Samo za njih, jer ja sam, naravno, čovjek! Bića s mog nasljednog materijala (pa i Isus), koja sam ja stvorio, „rodio“, zaista su – „sinovi čovječji“. To je predskazani „sin čovječji“ kojega svaki čovjek treba stvoriti (roditi) u sebi da bi postigao i sljedeću fazu – „podizanje na nebo“ (u vremenu) tog „sina čovječjeg“ u sebi, i stvaranje života u njemu – novog nivoa razuma, pune svijesti o nevidljivom svijetu.

Isus Krist je najavljivao „čas konačne pobjede sina čovječjeg“. Ako shvatate da je moguće zamisliti moj nasljedni materijal kao „najviše nebo“ na slici vremenskog rasporeda faza (etapa) razvoja mog tijela i razuma, i da će sfere koje opisuju razvoj razuma (u vremenu) biti niz koncentričnih sfera unutar „najvišeg neba“, mora vam biti jasno da je, i kako je, sva materija u tim sferama – „rođena odozgo“. Isto tako bi već trebali da shvatate da vremensko podizanje na nebo (prema Bogu – Stvoritelju, prvom uzroku) nije opis fizičke smrti (eto kakvom smrću će Isus „umrijeti“), kao i to da i živa bića (pa i ljude) na Isusovom nasljednom materijalu, u njegovom tijelu (koje je nakon njihovog stvaranja „podignuto na nebo“), čeka ista sudbina! I u njima će se stvoriti život, i njihov nasljedni materijal (njihovo tijelo) će biti nekome „najviše nebo“ i „privlačit“ će ga visine (tako će Isus ljude privući k sebi). A to da Isus govori ono što mu Otac „kaže“, znači isto što i činjenica da ja utičem na svoje logike i etike.

Kada naučnici govore o „velikom prasku“ i događanjima nakon njega, ne kriju činjenicu da im nije jasan uzrok stvaranja neravnomjernosti u gustoći prvobitne materije koja je bila uzrok i uvjet za stvaranje galaksija, velikih nakupina materije. Kada je u pitanju nasljedni materijal, zaista su jasni razlozi njegovog neravnomjernog rasporeda u početku i stvaranje odvojenih nakupina nasljednog materijala. Te nakupine su bile „odraz u ogledalu“ postojanja živih bića razvrstanih u rodove i vrste.

„Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“[46]