Zemljina gravitacija privlači nas silom koju pri padanju osjećamo kao ubrzanje. Ovo nas ubrzanje drži na površini Zemlje. Pri ovom se ubrzanju mi osjećamo „normalno“. U kosmičkom brodu koji bi ubrzavao s jedan G, što odgovara Zemljinoj sili teže, mi bi se osjećali sasvim obično. Uz neprekidno ubrzanje od 1 G, poslije godinu dana provedenih na putu kroz kosmos mi bismo se kretali brzinama bliskim svjetlosnoj brzini. Da bi se putnici u brodu prilikom usporavanja od 1 G osjećali „prirodno“, brod mora napraviti okret. Zbog kretanja brzinama bliskim svjetlosnoj dolazi do ogromnog usporenja protoka vremena. Mjereno satom na brodu, na ovaj način bi se do cilja u vasioni smještenog na udaljenosti šest svjetlosnih godina od nas, stiglo za oko osam godina. Do središta galaksije stizalo bi se za 21 godinu. Umjesto tih 21 godinu satovi na Zemlji bi izmjerili 30.000 godina. Putnicima bi do prve galaksije trebalo oko 28 godina. Putujući na ovaj način moguće bi bilo obići poznati kosmos za 56 godina brodskog vremena. Putnici bi se živi vratili na Zemlju na kojoj bi do tada prošlo više desetina milijardi godina (više od 20.000.000.000 godina). Sunce bi već bilo ugašeno, a Zemlja spaljena. Zdrav razum govori da je putujući brzinom svjetlosti najkraća udaljenost mjerena vremenom do zamišljenog cilja, vrijeme koje je potrebno svjetlosti da pređe taj put. I jeste i nije. Jeste za posmatrača koji „miruje“ na Zemlji, nije za putnika koji brzo putuje. Vrijeme mijenja svoju brzinu za stvari koje se nalaze u relativnom kretanju.
Kada govorimo o fenomenima vezanim za svjetlost, moramo klasični zakon sabiranja brzina (Galilejeve transformacije) zamijeniti jednačinama koje će ostaviti brzinu svjetlosti nepromijenjenom.