Oblak međuzvjezdanog plina i prašine od kojeg nastaju zvijezde i planete razlikuje se od njemu sličnih oblaka po količini, sastavu i mjestu na kojem se nalazi materija koja ga čini, a sve to ovisi o događajima koji su ga učinili takvim. Pramaterija se sastojala od elementarnih čestica koje su ubrzo u građi evoluirale u atome vodika i helija. Vrlo brzo je sva poznata materija imala oblik elementarnih čestica i atoma helija i vodika. Sažimanjem velikih količina atoma gasa helija došlo je do pretvaranja najprostije građe atoma u složenije. Proces pri kojem će do takve promjene doći zove se – fuzija. Fuzijom se oslobađa energija, a jedan vid te oslobođene energije je svjetlost. Nakupine materije u kojima je došlo do fuzije atoma i oslobađanja energije i svjetlosti mi poznajemo kao zvijezde. Od količine materije koja je pod uticajem gravitacije počela da se sažima ovise procesi u zvijezdi, a time i njena budućnost i životni vijek. Pretvaranje atoma, od onih s manjom atomskom težinom u one s većom, zahtijeva energiju. Nju daje gravitaciona sila svih atoma u zvijezdi, a to znači da je energija limitirana masom zvijezde. Kod lakših zvijezda proces fuzije je sporiji i završava se već kod atoma manje atomske težine. Teže zvijezde produžavaju proces fuzije do atomske težine željeza koju će imati jezgro takve zvijezde. Tu proces fuzije bude suočen s fizičkim zakonima koji važe za teže jezgre atoma. Ipak, ako je masa zvjezdanog materijala bila dovoljna za to, proces fuzije u teže elemente se nastavlja. Specifičnost ove faze je u tome što se reakcije u jezgri zvijezde dešavaju tako burno da podižu vanjske slojeve zvijezde i raznose ih u titanskoj eksploziji koju zovemo supernova. Golemi plinski omotač, koji eksplozija zvijezde odbacuje u okolni prostor, širi se velikom brzinom i sadrži materije dovoljne za građu više zvijezda veličine našeg Sunca. Takav omotač se širi oko pola miliona godina i za sobom povlači rijetki međuzvjezdani materijal. Na ovaj način se međuzvjezdani materijal obogaćuje atomima većih atomskih težina. Osim toga, kada plinski omotač, nastao nakon eksplozije supernove, na svom putu naiđe na velike količine međuzvjezdanog materijala, on svojom energijom dovede do zgušnjavanja tog materijala i time pokreće proces stvaranja novih zvijezda i planetnih sistema. Bez ovih, spoljnih, uticaja oblaci međuzvjezdanog plina su izuzetno stabilni jer pritisak atoma koji se velikom brzinom kreću po unutrašnjosti oblaka sprečava gravitaciono privlačenje između atoma koje nastoji da stegne oblak. I naše Sunce je nastalo sažimanjem međuzvjezdanog plinskog oblaka uslijed eksplozije supernove. Od istog oblaka i uslijed istog razloga nastala je, cijepanjem na manje cjeline, i skupina nama najbližih zvijezda i njihovih planetnih sistema.
Planetni sistemi nastaju od zrnaca prašine koji se, pored oblaka plina, nalaze u orbiti zvijezde koja se stvara. Planete bliže Suncu nazivamo, zbog njihove građe, stjenovitim planetama. Planete u vanjskom dijelu Sunčevog sistema građene su gotovo u cjelosti od plinova, ali stlačenih toliko da su postali tečni. Međuzvjezdani materijal se obogaćuje i u procesima vezanim za kasne faze razvoja Sunca kada ono postaje crveni div. Kada se, nakon posljednjeg ciklusa nuklearnih reakcija u Suncu, u jezgru Sunca stvore elementi većih atomskih težina, ugljik i kisik, masa Sunca postaje nedovoljna da se proces fuzije produži. Sunce se „gasi“, a gravitacija nadvladava sile koje joj se protive. Sunce pulsira, šireći se i skupljajući. Na kraju će Sunce izbaciti svoju atmosferu u obliku jedne ili nekoliko koncentričnih ljuski plina. Sunce će na taj način izbaciti polovinu svoje mase. Osim elemenata koji u međuzvjezdani prostor stižu proizvedeni u zvijezdama i u supernovama, neki teži elementi su se mogli stvoriti energijom oslobođenom u samom trenutku eksplozije supernove.
Sav kosmos, i to gotovo svugdje, sastoji se 99% od vodika i helija. Svaka hiljadita zvijezda završi kao supernova (eksplodira). Supernove su izvor kosmičkog zračenja. One izbacuju u prostor elektrone i protone izuzetno velikih brzina.