Nevidljivi svijet – Sudnji dan

„Čovjek teži oblikovanju, na način koji mu najviše odgovara, pojednostavljene i pregledne slike svijeta, kako bi nadvladao svijet iskustva i zamijenio ga na neki način vlastitom predodžbom… U tu sliku i njezino stvaranje on premješta težište emotivnog života kako bi našao mir i postojanost koji mu bježe u suviše uskim ogradama vrtloga vlastitog iskustva.“[1]

Albert Einstein

„Znanstvenik mora iskopati neke opće principe zapažajući neke zajedničke osobine što dopuštaju tačnu formulaciju, a koji se nalaze među velikim mnoštvom empirijskih činjenica. Nakon toga zaključak slijedi za zaključkom, često otkrivajući odnose što su vrlo daleko od provincije stvarnosti iz koje su izvučeni principi.“[2]

Albert Einstein

„Najvažniji zadatak je traženje najopćenitijih elementarnih zakona iz kojih se slika svijeta može dostići čistom dedukcijom. Do tih elementarnih zakona ne postoji „logički put“, već ih samo intuicija podržana neprekidnim dodirom s iskustvom može doseći.“[3]

Albert Einstein

Misao da se „fizikalni svijet“ može razumjeti a ne samo opisati, odredila je način na koji je Einstein nastavio dalje raditi nakon što su prihvaćene njegove dvije teorije relativnosti. Po mišljenju njegovih kolega on se preobrazio iz fizičara u metafizičara, čovjeka koji istražuje bit stvari. I zaista je Einstein, nakon što je u općoj teoriji relativnosti povezao prostor, vrijeme i materiju u neraskidivo jedinstvo, potpuno izgubio zanimanje za neizmjerno mnoštvo fizikalih pojava i usredotočio se na samo jednu temu: pronaći jedinstven zakon koji je osnova svih fizikalnih događaja. Nije ga pronašao do kraja svog života. Često je mislio da je veoma blizu životnom cilju, ali su mu opći, temeljni principi ostali tajna. Negdje je u svom radu napravio grešku! Gdje?

Einstein je mislio ovako:

Za fizikalnu stvarnost svemira naš obični prostor samo je dio cjelokupne slike. Potpuni se prikaz dobije kad prostoru dodamo i vrijeme i ujedinimo ih u svijet s četiri, a ne tri dimenzije. Međutim, ni ovo proširenje nije dovoljno jer se opet svijet prikazuje kao potpuno ravan. Einstein je znao da je materija sastavni dio te geometrije i da je ono što zapažamo kao materiju samo brežuljak na inače ravnom terenu. Taj brežuljak možemo izmjeriti njegovom zakrivljenošću. Izračunavanjem koliko se ravni prostor deformisao prisutnošću komada materije, mi ustvari taj komad materije pretvaramo u duljinu. Tako je relativnost, nakon što je vrijeme pretvorila u duljinu, tj. u dodatnu dimenziju prostora, i materiju pretvorila u svojstvo zakrivljenosti tako shvaćenog prostora. Na taj način je čitav fizički svemir pretvoren u oblik postojanja određene vrste geometrije. Svojom geometrijskom slikom Einstein je mogao objasniti sve gravitacione pojave, ali ne i sve fizikalne pojave. U toj slici nije bilo mjesta za elektricitet i ponašanje zračenja i kao talasa i kao čestica. Premda je opća relativnost ukazivala da geometriju našeg svijeta karakteriše samo gravitaciono polje, Einstein je, tražeći način da riješi taj problem, bio spreman da je odbaci. Rješenje je tražio u složenijem obliku geometrije. To je bila greška! Einstein je bio blizu rješenja. Na pitanje da li postoji neka realnost izvan nas odgovorio je: „Da, ja vjerujem u to.“ Ipak, o mogućem uticaju te „realnosti izvan nas“, u koju je vjerovao, na fizikalna svojstva stvarnosti kojoj je pripadao i o kojoj je znao više nego drugi, nije dovoljno razmišljao. Moglo bi se reći da i nije imao o čemu razmišljati. I zaista, i ako postoji takva „realnost izvan nas“, kako odrediti i shvatiti mjesto i način njenog uticaja na fizikalnu stvarnost? I premda je sebe doživljavao više kao filozofa nego kao fizičara, Einstein je u traženju i oblikovanju jedinstvene slike svijeta ostao zarobljenik ideje da je fizika baš jedini put do razumijevanja svih zakonitosti. Kao filozofu, moralo mu je biti poznato pitanje s kojim se svi filozofi prije ili kasnije suoče. To pitanje je: kako odrediti i shvatiti mjesto i način uticaja duhovne na fizikalnu stvarnost? Einstein nije shvatio da je pitanje uticaja duha na materiju i „realnosti izvan nas“ na nas – jedno pitanje.

Svijet je složeniji nego što ga fizičari zamišljaju. Kakva bi to bila slika svijeta koja u sebi, osim ujedinjenja kvantnog i relativističkog poimanja fizikalnih svojstava, ne bi sadržavala i zakone koji vladaju u živom svijetu ili u duhovnoj stvarnosti? I uopće, čemu služi slika svijeta ako ne da bude sveobuhvatna i da izvede čovječanstvo iz neznanja? Ne ratuju narodi zato što čovječanstvo nije upoznato s jedinstvenom fizikalnom teorijom. Od te teorije neće ovisiti ni ekološka stvarnost. Jedinstvena teorija nije cilj, nije slika stvarnosti, nego njen dio, ili još bolje – dio puta do jedinstvene slike svijeta. Einstein je to znao. O tome svjedoče ove njegove riječi:

„Znanstveno iznošenje činjenica i relacija ne može proizvesti etičke smjernice, ali etičke smjernice mogu postati racionalne i sustavne korišćenjem logičkog mišljenja i empirijskog znanja… Etičke pretpostavke imaju sličnu ulogu u etici kao što aksiomi imaju u matematici.“[4]

Albert Einstein

Može li se slika svijeta smatrati potpunom bez etičkih smjernica? Da li je logika ono što upravlja odnosima između ljudi? Da li je religija nešto što se može zanemariti? I konačno – postoji li Bog i možemo li, ako postoji, imati ikakvu sliku tog postojanja? Vođeni zahtjevima koje mora ispuniti jedinstvena slika svijeta, doći ćemo do sljedećeg zaključka: nemoguće je doći do jedinstvene slike svijeta krećući se zarobljeni ogradama bilo kog izolovanog sistema znanja!

A stvarnost upućuje baš u tom pogrešnom pravcu. Što je više znanja, to je više usmjerenja na strogo određene naučne oblasti. Profesionalni naučnici se međusobno bitno razlikuju i dobro se snalaze samo u svojoj uskoj oblasti.

Razlika u znanju naučnika i ljudi koji se ne bave naukom je još veća. Izuzetno je teško prilagoditi vrhunske spoznaje jedne nauke nivou znanja običnih ljudi, pa čak i ljudi koji se bave nekom drugom naukom.

Pokušajte zamisliti sebe u ovakvoj situaciji. Na neki način izbjegli ste strogu pripadnost jednoj naučnoj oblasti tako da ste mogli uživati u ljepoti spoznaja nauke uopće. O svojim razmišljanjima niste bili obavezni polagati račun bilo kome. Ništa niste morali pamtiti i posvetili ste se isključivo razumijevanju zakona prirode i zakona duha. Zamislite da ste tim putem slobodnog mislioca otkrili nove odnose između fizikalnih veličina i to ne bilo koje nego one koji su izmicali Einsteinu i svima prije vas. Zamislite da se to novo shvatanje reflektovalo i na druga polja nauke i da je omogućilo razumijevanje duhovne stvarnosti, tj. svih zakonitosti utjecaja tijela na mozak i razum i obratno. Zamislite da ste vremenom uvidjeli da je to novo tumačenje imalo neočekivanu snagu da protumači na nov način Božje Objave i da ste, osim prepoznavanja te dimenzije vašeg otkrića, u Svetim knjigama otkrili uputstva za daljnje produbljivanje svoga znanja i stvaranje sve jasnije slike svijeta. Zamislite da je ista šifra, isto shvatanje bilo zastupljeno i kod čitanja Kur'ana, Božje Objave Muhammedu, i kod čitanja Biblije. I na kraju zamislite ovo: u trenutku kada biste definitivno postali sigurni da posjedujete jedinstvenu fizikalnu teoriju, da razumijete rad mozga, da vaša teorija omogućava potpunu integraciju, bez ijedne kontradikcije, nauke i Božjih Objava, tj. da nauka prihvati Božje Objave kao dokazanu istinu i time prihvati Božje postojanje, znači u trenutku kada bi se prekinuo antagonizam između religija i nauke i antagonizam između judaizma, kršćanstva i islama, vi biste se našli pred zidom neshvatanja, tromosti ljudskog uma i svim problemima vezanim za objavljivanje jedne takve radikalne promjene u shvatanju kako zakona prirode, tako i zakona Božjih. Zatim bi došle i druge poteškoće. U navedenom citatu Einsteinovih misli, koje su zaista istinite, stoji da do elementarnih zakona ne postoji logički put, nego samo intuicija. Kako provesti čitaoca tim „intuitivnim putem“?

Ja se zovem Josip Stančić. Nalazim se upravo u onakvoj situaciji u kojoj ste vi trebali, vođeni prethodnim uputstvom, da zamislite sebe. Knjiga koju čitate je moj pokušaj „preskakanja zida“. Ja u njoj tvrdim da su Stari i Novi zavjet i Kur'an zaista Božje Objave, da su istiniti do najsitnijeg detalja, da u sebi sadrže sva dostignuća nauke, i konačno, da je u njima napisana poruka namjerno sakrivena da bi, u od Boga određenom trenutku, bila pravilno protumačena.

Suština moje poruke je da je Sudnji dan, predskazan u Svetim knjigama, došao, kao i to da su ovo vrijeme, ovaj prostor i narodi koji na njemu žive – a posebno bošnjački narod, određeni da se na njima ispune sva proročanstva vezana za Sudnji dan.

Poruke iz Svetih knjiga u sebi sadrže priče o ljudima, narodima i događajima. Jedan od važnijih opisanih događaja je izlazak izraelskog naroda iz Egipta, zemlje u kojoj su bili ugnjetavani i u kojoj im je bilo zabranjeno vjerovanje u Boga kojemu su se klanjali.

„Sve je to Isus govorio narodu u usporedbama i ništa mu nije rekao bez usporedaba.“[5]

Za Sudnji dan je predskazana obnova odabranog naroda. Ako su zaista poruke u Svetim knjigama date u usporedbama, ništa nas ne sprečava da na mjestima na kojima se u Knjigama spominje izraelski narod pretpostavimo prikrivenu poruku i da usporedbom tekstova iz Svetih knjiga i poznate sudbine nekog drugog naroda – otkrijemo na koga se pretskazanja zaista odnose. Dosljedni ovom kriteriju moći ćete prepoznati da se u Svetim knjigama opisana sudbina izraelskog naroda do detalja podudara sa sudbinom bošnjačkog naroda.

Mi stvarno imamo „izlazak“ bošnjačkog naroda iz neke države (Jugoslavije) u kojoj je vjerovanje u Boga smatrano nepoželjnim. Imamo također sprečavanje tog izlaska i veliki broj potvrda u događanjima vezanim za izlazak Bošnjaka iz Jugoslavije koji se do detalja podudaraju s opisom izlaska izraelskog naroda iz Egipta. Ja ću u svom tumačenju koristiti citate i iz Biblije i iz Kur'ana, jer smatram da je u njima zaista riječ Božja i da su čista istina.

„I umre Josip (mi znamo ko je na ovim prostorima bio Josip), a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj. Ali su Izraelci bili rodni (polako se uvodimo u paralelno značenje ‘ali su Bošnjaci bili rodni’ – jer oni to i jesu), namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju. Uto u Egiptu (Jugoslavija) zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa. I reče on svome puku: ‘Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje’. (Kad je Jugoslavija u pitanju, postojao je strah da se Bošnjaci ne priključe Hrvatima i da, u eventualnom ratu, ne napuste zemlju). I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu (vojskovođi) sagradili gradove-skladišta (u Bosni su naselja i gradovi najčešće veoma slični skladištima radi teške industrije koja se tu razvijala)… Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu… Onda faraon izda naredbu svemu svome narodu: Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku!’ (Dakle kad nisu uspjeli da im spriječe razvoj, kad nisu uspjeli da spriječe da taj narod postane moćan, odlučili su da silom ostvare svoje namjere).“[6]

O onome ko će odlučiti da napadne na izraelski (bošnjački) narod, Knjiga kaže:

„Poslije mnogo godina navalit ćeš na zemlju… na gore Izraelove… U onaj će ti se dan misli rojiti u srcu i skovat ćeš zao naum. Reći ćeš: ‘Hajde da se dignem na zemlju nebranjenu, da navalim na miran narod koji spokojno živi bez zidina… i bez vrata: pa da se plijena naplijenim i pljačke napljačkam – da ruku stavim… na narod iz naroda sakupljen, koji se bavi stadima i imanjem i živi u središtu zemlje.’ … U onaj dan kad narod moj izraelski bude spokojno živio, ti ćeš se podići!“[7]

I bošnjački narod, za koji se može reći da je „narod iz naroda sakupljen“, je miran narod koji živi u nebranjenoj zemlji, a koja je opet u središtu bivše Jugoslavije. Istina je da taj narod nije imao vojsku da ga brani.

„Jahve zagrmje i pusti tuču, i munje sastavi sa zemljom. Sipao je Jahve tuču po zemlji Egipćana; tuča je mlatila, kroz nju munje parale. Strahota se takva nije oborila na zemlju egipatsku otkako su ljudi u njoj. Tuča pobi po svem Egiptu sve što je ostalo vani, ljude i životinje… Samo u gošenskom kraju, gdje su živjeli Izraelci, nije bilo tuče.“[8]

Ako se podsjetimo analogije između Egipta i Jugoslavije i između Izraelaca i Bošnjaka, postaje jasnije da je riječ o bombardovanju naroda koji je napao na izabrani narod. Zaista se za to bombardovanje, nezapamćeno po snazi i efektu, moglo reći „samo tamo gdje su živjeli Bošnjaci nije bilo bombardovanja“.

„I kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili da biste zahvalni bili.“[9]

O kakvoj se Božjoj pomoći radi? Da li je Bog i Bošnjacima prilikom izlaska pomagao na taj način, a njihovom vođi četrdeset noći – obećanja ispunjavao.

U noći tridesetog augusta 1995. godine u Bosni su otpočeli vojni udari snaga NATO-a po agresorskim položajima. Udare NATO-a je pratila i snažna ofanziva Armije BiH. Rezultati su bili zaista veliki, ali, pod pritiskom iz svjetskih centara moći, ofanziva je morala biti zaustavljena. Sporazum o obaveznom prekidu svih ofanzivnih djejstava stupio je na snagu prvog minuta desetog oktobra 1995. godine. Između 30. VIII i 10. X proteklo je četrdeset cijelih noći! Pametnom dosta!

„Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti… Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna!“[10]

Zašto bi za shvatanje ove poruke bio potreban razum i mudrost? Ovo je zaista direktan dokaz jer se riječ „ljiljan“ zaista veoma čvrsto veže uz Bošnjake.

„A grešnike stigla kazna, prethodili joj snažni gromovi. Stigla ih pravedna plaća za zla djela, jer su divljom mržnjom mrzili tuđince… goste i dobrotvore pretvoriše u robove.“[11]

Nakon bombardovanja, srpski narod je u jednom trenutku pripadnike „Crvenog križa“ i vojnike drugih zemalja, zadužene za osiguranje rada humanitarnih društava i političara, pretvorio u zarobljenike.

„Reci faraonu: ‘…Izrael je moj prvorođenac… Ako odbiješ da ga pustiš ja ću ubiti tvoga prvorođenca‘.“[12]

Ako je Faraon vojskovođa, onda se i ovo događanje ostvarilo. Vojskovođa koji je sprečavao izlazak Bošnjaka je u ratu, nesretnim slučajem, ostao bez svog djeteta.

„Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!“[13]

U Izraelu je svaka pedeseta godina bila oprosna i tada je zemlja bila vraćana prvobitnom vlasniku. Narodi s ovog područja, a među njima i Bošnjaci, su u Jugoslaviju (SFRJ) ušli 1945. godine. Pedeseta godišnjica povratka svakog naroda na svoju zemlju i vraćanje zemlje u vlasništvo pravog vlasnika, desila se 1995. godine, dakle, tačno pedeset godina nakon 1945. godine.

Događanja vezana za Sudnji dan vezana su i za posljednju bitku između dobra i zla – kod HARMAGEDONA. Ako pažljivo pogledate ovu riječ primjetit ćete da se sastoji iz dva dijela.

HARMA – GEDON = HAG

U Hagu je sud pravde i sud za ratne zločine nakon raspada Jugoslavije. Hag je predskazano mjesto bitke protiv zla za Sudnji dan.

„Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.“[14]

Mojsije je razgovarao s Faraonom. On je htio izvesti izraelski narod iz Egipta. Tako kaže Sveta knjiga – Biblija. U Kur'anu je dato dodatno tumačenje tog događaja.

„'Ovaj je zaista vješt čarobnjak’ – reče glavešinama oko sebe faraon – ‘hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede’…“[15]

„'Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa’ – upitao je (faraon).“[16]

Ja kažem da Svete knjige govore u usporedbama i da ovi citati opisuju, također, i izlazak bosanskog naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata, iz Jugoslavije. Srpski narod je morao da bira između dvije mogućnosti:

–           zajedno s Bošnjacima i Hrvatima izaći iz Jugoslavije ili

–           spriječiti izlazak iz Jugoslavije i Bošnjacima i Hrvatima.

Vođe srpskog naroda su mislile da treba izabrati ovu drugu mogućnost.

Činjenica da vođa bošnjačkog naroda nije mogao izvesti iz Jugoslavije samo svoj narod, Bošnjake, a da skupa s njima ne izvede i dio srpskog naroda, faraonovog naroda, potvrđuje da navedeni citati opisuju razgovor između bošnjačkog i srpskog vođe, i razgovor između srpskog vođe i njegovih starješina.

Historija ne potvrđuje da je Mojsije zajedno s Izraelcima htio iz Egipta izvesti i Faraona i njegove „glavešine“, a citati upućuju baš na to.

Temelj svih monoteističkih religija je vjerovanje u Božje određenje. Zaista je lako reći: „Ja vjerujem u to jer je Bog svemoguć.“ Ali kad se ljudi suoče s neprijatnostima, nisu spremni da prihvate da je i to Božja volja. Tako je i s ratom u Bosni.

„Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi.“[17]

„Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.“[18]

„Idi k faraonu. Učinio sam da njemu i njegovim službenicima otvrdne srce…“[19]

Vjernici bi morali vjerovati u ove riječi i u to da je rat u Bosni bio Allahova (Božja) volja i da je zapisan u Knjizi.

Ja sam rekao da je bošnjački narod izabran da se na njemu ostvare proročanstva vezana za Sudnji dan i da i u Bibliji i u Kur'anu postoje dokazi za to. Znam da će kršćani teško prihvatiti ovaj izbor. Za njih su Bošnjaci nevjernici. Ali Knjiga jasno kaže:

„Narod koji nije moj narod s pravom ću nazvati svojim narodom…“[20]

Vođa bošnjačkog naroda je želio izvesti svoj narod iz Jugoslavije i da ga pouči Božjim zakonima. On nije imao na raspolaganju vojnu silu da to sprovede. Vjerovao je u Božju pomoć.

„A sinove Israilove smo ponižavajuće patnje spasili od faraona… i znajući kakvi su, između savremenika smo ih odabrali…“[21]

„Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje…“[22]

„Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji…“[23]

„Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji. To ne dolazi od djela…“[24]

Čime bi se mogao opravdati izbor bošnjačkog naroda? Oni nisu ni najveći, ni najbogatiji, ni najuticajniji, ni najpametniji. To i nije ono što se Bogu kod njih svidjelo. Bog nije o svom izboru odlučio ni danas, ni jučer. On je taj narod pripremao za izvršenje svoje volje na Zemlji od njegovog nastanka. Ni izbor bošnjačkog naroda, ni historija tog naroda nisu slučajni.

Bog nije birao narod koji će uz njegovu pomoć vladati nad drugim narodima kao što to očekuju Jevreji. Božja volja nije ni da taj narod uđe u Raj jer je to svojim djelima zaslužio, a druge narode da pošalje u Pakao.

Sudnji dan nam donosi svijest o postojanju nevidljivog svijeta – kosmosa znanja. Jedini mogući način da se razum razvije do nivoa svijesti o nevidljivom kosmosu je istovremeno sticanje znanja o materijalnoj stvarnosti i znanja o duhovnoj stvarnosti.

Historija je kod bošnjačkog naroda razvila intuitivno poznavanje duhovne stvarnosti. To ih čini izuzetkom. Oni su, zaista „upadali u razne kušnje“.

Bošnjaci žive na Balkanu. Taj dio kontinenta su mnogi moćni narodi htjeli prisvojiti. Smjenjivali su se osvajači, a na taj način i mnoge kulture i religije. Ratovi su bili česti, a u njima su stradali najslabiji. Najčešće su to bili Bošnjaci. Oni nisu mogli da se suprotstave osvajačima.

Bili su prisiljeni da traže druge načine za svoj opstanak. Razvili su sposobnost prilagođavanja na teške uvjete života, sposobnost života i razvoja pod okupatorom, sposobnost prilagođavanja običajima onih s kojim su bili prisiljeni živjeti, pa čak i napuštanje svojih i prihvatanje tuđih običaja kada je to bio jedini način preživljavanja. Bošnjaci su vrlo brzo shvatili – opstati mogu samo ako iz svog ponašanja izbace oholost, pretjeran ponos, agresivnost, netrpeljivost, pohlepu i ako se budu mogli dovoljno brzo prilagoditi na nove uvjete, novog osvajača i njegove običaje. Da bi se mogli brzo prilagoditi morali su dobro poznavati i svoje susjede i osvajače. Bošnjaci su morali upoznati veoma dobro i sami sebe. Znati predvidjeti psihološku reakciju onih koji su njima vladali, bilo je, u čestim kritičnim trenucima, od životne važnosti. Znati se ponašati tako da takvih kritičnih momenata bude manje, još je veća mudrost. Te osobine je Bog razvijao kod njih. Nameće se pitanje – ako ih je odabrao, zašto je dozvolio njihovo veliko stradanje u ovom ratu? Bog je u svojim Objavama predskazao i to stradanje i sudbinu bošnjačkog naroda nakon njega.

„Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit ću gradove srušene…“[25]

„U ono vrijeme ja ću vas dovesti, u ono vrijeme ja ću vas sabrati! Tada ću vam dati hvalu i diku među narodima zemlje, kad okrenem vašu sudbinu pred vašim očima – govori Jahve.“[26]

Zaista je za Bošnjake, nakon napada velike vojne sile, jedina moguća sudbina bila stradanje, težak poraz i prihvatanje nametnutih uvjeta života. Bošnjački gradovi su srušeni, a oni su raseljeni po cijelom svijetu. Bog će svoju snagu dokazati promjenom takve sudbine Bošnjaka.

Njima on upućuje ovu poruku:

„Što činim ne činim radi vas dome Izraelov, nego radi svetoga imena svojega… Očistit ću vas od svih vaših nečistoća… Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!“[27]

„Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe… i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog. A što činim, znajte dobro, ne činim radi vas… Postidite se…“[28]

Poruka je jasna. Izabrani narod je samo izabrano sredstvo da se ostvari Božja volja na Zemlji. Bog o svemu odlučuje.

Nakon tvrdnje o mogućnosti usporedbe bošnjačkog i izraelskog naroda opisanog u Svetim knjigama, ja tvrdim i da su i ovo vrijeme i ovaj prostor i svi narodi koji na njemu žive odabrani da se na njima ispune predskazani događaji – vezani za Sudnji dan.

Po svojoj specifičnosti, od svih gradova na prostoru bivše Jugoslavije u ovom ratu, Sarajevo je izuzetak. To je ključno mjesto za sva događanja. Ja tvrdim da je Sarajevo predskazani novi Jeruzalem. Navest ću primjere koji će potvrditi tu moju tvrdnju. Ti primjeri opisuju događanja predskazana u Knjigama za Sudnji dan i novi Jeruzalem, a zaista ih nije teško usporediti sa Sarajevom.

„Potom mi je dana mjera slična štapu i rečeno mi je: ‘Ustani i izmjeri hram Božji, žrtvenik i klanjaoce u njemu! A vanjsko dvorište hrama izostavi i ne mjeri ga, jer je predano ‘poganima’ (nevjernicima), koji će 42 mjeseca ‘gaziti’ Sveti grad. Tada ću ja poslati svoja dva svjedoka da obučeni u kostrijet proriču tisuću dvjesta i šezdeset dana’.“[29]

Ovo je dio teksta koji opisuje konačne događaje. Knjiga predviđa rušenje nekog grada u trajanju od 42 mjeseca. Sarajevo je rušeno upravo 42 mjeseca i to u dan. To rušenje i opsada počelo je 5.4.1992. godine, a završeno je 5.10.1995. godine. Zatim je 12.10.1995. godine sklopljeno šezdesetodnevno primirje. To primirje je isteklo 12.12.1995. godine. Ja tvrdim da je taj dan, kada je bošnjački narod konačno izašao iz zemlje koja mu je to branila, dan početka Sudnjeg dana, i to ću argumentirati.

„Kad vidite ‘grozu pustoši'… gdje stoji ‘na svetom mjestu’ – tko čita, neka shvati! … jao trudnicama i dojiljama u te dane! … jer će tada biti tolika ‘nevolja kakve nije bilo od postanka svijeta do sada’, niti će je biti. I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali radi izabranika ti će se dani skratiti.“[30]

Rat na području Bosne i Hercegovine stao je iznenada i to vojnom intervencijom u što je malo ko vjerovao. Bez takve intervencije, kraj rata ostvaren pobjedom neke strane – nije se ni nazirao.

„Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana.“[31]

„Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje.“[32]

„Zaista, također vam kažem, bijaše mnogo udovica u Izraelu u vrijeme Ilijino kad nebo osta zatvoreno tri godine i šest mjeseci te velika glad zavlada po svoj zemlji.“[33]

Sarajevo je opasano opkopom, njegove stanovnike su držali zatvorene kao ovce koje su svakodnevno ubijali, nad njim je nebo bilo zatvoreno za letove 42 mjeseca i u njemu je bilo puno udovica i vladala je velika glad. Sličnost je očigledna, a ja navodim samo neke od zaista velikog broja citata koji bi to mogli potvrditi.

„A što se tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će ‘Dan Gospodnji’ doći kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast…“[34]

Sudnji dan traje hiljadu godina, a počeo je 12.12.1995. Taj događaj vezan je za ovaj prostor, a tih dana se, zaista, najviše govorilo o miru i sigurnosti jer je rata svima bilo dosta.

„Jeruzaleme, Jeruzaleme… Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta!“[35]

Kod tumačenja tačnosti određenja datuma početka Sudnjeg dana upotrijebit ću još jednu činjenicu. U islamskom svijetu je poznato da je Kur'an zaštićen brojem devetnaest, na način da je većina teksta podlijegala sljedećoj zakonitosti: zbirovi karakterističnih elemenata su djeljivi s 19.

Kad je u pitanju Biblija uočavamo brzo da je u njoj broj 42 posebno značajan. Na neki način biblijska poruka je zaštićena tim brojem. Tvrdim da ova dva broja mogu biti prepoznata i kao zaštita datuma Sudnjeg dana i događaja u njemu.

12.12.1995. godine zaštićen je brojem 19 na ovaj način.

1995. godina je zbir 19 vijekova i 19 dvadesetih dijelova dvadesetog vijeka (dvadeseti dio vijeka je 5 godina, pomnoženo 5×19 = 95).

Zatim, do 12.12. je prošlo 19 dijelova devedeset pete godine (dvadeseti dio godine je oko 18 dana – 18×19).

12.12. je od kraja godine udaljen 19 dana.

Tekst iz Svete knjige Biblije, pravilno protumačen, potvrđuje određenje 1995. godine kao godine početka Sudnjeg dana.

„Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“[36]

Ako je dan kao 1.000 godina, onda su 2 dana = 2.000 godina.

„Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina… da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.“[37]

Treći dan dolazi nakon 2.000 godina. Isus je rođen 6 godina prije nove ere. Kada datumu njegovog rođenja dodamo 2.000 godina dolazimo tačno do 1995. godine.

„A svjetovne i šuplje govore izbjegavaj, jer će oni koji se njima bave tonuti u sve veću bezbožnost, a njihova će riječ izjedati oko sebe kao rak-rana… Oni su odlutali od istine tvrdeći da je uskrsnuće već bilo, i time u nekima ruše vjeru.“[38]

Bog je izlazak Bošnjaka iz Jugoslavije stavio u ruke jednog čovjeka. Taj je čovjek, svojim glasanjem u Predsjedništvu kao predstavnik Bosne i Hercegovine, bitno uticao na događaje. Sumnje u Božji uticaj nema. Taj čovjek se zove Bogić Bogićević.

Navest ću još nekoliko primjera zaštite Sudnjeg dana brojem 19 i brojem 42 na osnovu čega možemo prepoznati direktan Božji uticaj na događanja oko nas. Napominjem – uputstvo kaže da Bog poruku šalje u usporedbama.

Prostor Arabije, gdje su se desile Objave i izlazak Mojsija iz Egipta, određen je geografskom širinom 42 stepena i geografskom dužinom 19 stepeni. Ta tačka se nalazi u moru između Arabije i Egipta. Kada je u pitanju prostor Jugoslavije, iz koje su analogno Izraelcima izašli Bošnjaci, onda se, opet u moru, u Jugoslaviji nalazi tačka s geografskom širinom 19 stepeni i geografskom dužinom 42 stepena.

Knjiga kaže da se, bez Božjeg uticaja radi zaštite izabranika, u ovom ratu i opsadi Svetog grada – Sarajeva – niko ne bi spasio. Rat je nakon masakra na Markalama dobio novu dimenziju. Taj je događaj uslovio veliko skraćenje trajanja rata. Brojem 42 Bog je stavio svoj „potpis“ i na taj događaj. Masakr je bio 28.08.1995. Zbir cifara je 42.

1995. godina je 1415. godina po Hidžri, muslimanskom brojanju godina. Ako pravilno razmišljamo o toj činjenici dobit ćemo još jednu potvrdu zaštite predskazanih događaja brojem 42.

1995 – 1415 = 580 godina. Po ovome bi trebalo shvatiti da je Hidžra bila 580. godine a znamo da nije. Bila je 622. godine. Razlika je 42 godine. To je vrijeme koje se nabralo radi lunarne osnove u kojoj je mjesec dana = 28 dana.

Postoji još jedan vrlo težak dokaz Božjeg uticaja na događaje oko nas. Kaže se da će pečat Sudnjeg dana biti 144.000 Izraelovih sinova (obilježenih pečatom). U ovom ratu stradalo je više od 140.000 bošnjačkih sinova.

Nekome se može učiniti da paralela između izraelskog naroda i bošnjačkog naroda ima jedan očigledan previd u činjenici da ta dva naroda pripadaju različitim religijama. To je samo privid. Kao što kršćani nisu sigurni u to šta je pravo tumačenje Biblije pa čak sumnjaju u vjerodostojnost njenog teksta, tako ni muslimani, oni koji sebe sada tako nazivaju, ne znaju pravo tumačenje svih dijelova Kur'ana i svih Hadisa. Kršćani ne prihvataju Kur'an, a muslimani ne prihvataju Evanđelja. Kada je vjera u pitanju njima je zajedničko samo ono u što vjeruju jevreji. Zato što ne prihvataju Bibliju i zato što nisu sigurni u svoje poznavanje pravog značenja Kur'anske poruke, Bošnjacima islam nije ništa bliži nego kršćanima i jevrejima. Temelj islama, vjera u sve Objave nije ostvaren.

Samozvani muslimani traže i nalaze gomilu razloga za neprihvatanje ranijih Objava ostajući potpuno slijepi i gluhi na jasne poruke iz Kur'ana i Hadisa koje potvrđuju ispravnost onoga što je u Bibliji napisano.

Kur'an nedvosmisleno upućuje na to da treba vjerovati u sve poslanike i sve Objave. U uvodu prevoda Kur'ana na bosanski jezik piše:

„Iza neprikosnovenog poziva da se vjeruje jedan Bog, dž.š., slijedi zahtjev za vjerovanje svih Njegovih poslanika, među kojima nema razlike. Po tome pravi i istinski pripadnik Kur'ana može biti samo onaj koji vjeruje i u sve druge vjerovjesnike, kao što vjeruje u Allahovog posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s. Isti je status i Objava upućenih prije Muhammeda, a.s.“[39]

U Kur'anu postoje jasna uputstva o obavezama vjernika.

„…Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike…“[40]

„A ova Knjiga, koju objavljujemo, blagoslovljena je, ona potvrđuje onu prije nje…“[41]

„Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio…“[42]

Temelj kritike istinitosti biblijske poruke upravo je u tome da je neko nešto izmijenio. Ovdje se nedvosmisleno kaže da kritika nije na mjestu, jer i da je neko nešto izmijenio Bog bi to ispravio, a zatim riječi svoje učvrstio.

„A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.“[43]

I u ovom citatu se kaže da neko bdi nad Knjigama, a taj neko nije bilo ko nego – Bog.

„O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.“[44]

„A ono što iz Knjige objavljujemo sušta je istina, ona potvrđuje da su istinite i one prije nje.“[45]

„I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.'“[46]

„…I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’…“[47]

„Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici…“[48]

Upravo je nekakav stav ono što je sporno u tumačenju i prihvaćanju biblijske poruke. Nakon ovolikog broja sugestija da je tu sve jasno, da je Biblija riječ Božja i da je Bog štiti kao sve svoje Objave, jedino je stavom, bez čvrstog temelja u Objavi, bilo moguće argumentovati neprihvatanje Biblije.

„Kazuju iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti…“[49]

Znači, ni Vjerovjesnik (Muhammed) nije sposoban bilo šta da izmijeni u riječi Božjoj, a kako bi to tek mogao neko drugi.

„…O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne pridržavate Tevrata (Stari zavjet) i Indžila (Evanđelje Isusovo) i onoga što vam objavljuje Gospodar Vaš (Kur'an)…“[50]

Pazite – „Vi niste nikakve vjere“. Jedan ovako izričit način ophođenja nije bez značaja. U slučaju da Stari i Novi zavjet nisu korektni, poruka još stoji. Može se reći: „Vi niste nikakve vjere, nećete nikad ni biti, jer uslov je da se pridržavate Tevrata, Indžila i Kur'ana.“

„Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu…“[51]

„‘Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije Vas, pedalj po pedalj, ako su oni ušli u gušterovu rupu i Vi ćete ući u nju.’ – Upitali su ga (Muhammeda) misli li on to na jevreje i kršćane. On odgovori: ‘A na koga bih drugo?'“[52]

„Prenosite od mene pa makar po jedan ajet. Pričajte ono što čujete od Izraelićana. U tome nema grijeha.“[53]

Islamski teolozi znaju za sva navedena uputstva. Ipak oni o tome imaju neko svoje posebno mišljenje. Oni šuteći prelaze i preko ovog uputstva Muhammedu:

„Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe…“[54]

„Oni poriču prije nego što temeljito saznaju šta ima u njemu (Kur'anu), a još im nije došlo ni tumačenje njegovo…“[55]

Da bismo se zaštitili od „poricanja“ i tumačenja u kojima je ugrađen lični stav tumača koji je, često, u direktnoj suprotnosti s temeljnim normama vjerovanja, poslušajmo uputstvo s pravog mjesta.

„Čitaj Kur'an kao da je pisan tebi.“[56]

Isto pravilo, mada nenapisano, vrijedi i kod čitanja Biblije.

Ja sam Hrvat, katolik, i prihvatam Kur'an kao istinitu Božju Objavu. Ništa od onoga kako ga islamski teolozi tumače ja ne prihvatam. Isto tako ne prihvatam ništa od onoga kako kršćanski teolozi tumače Bibliju. Kako ozbiljno shvatiti one koji svoju Svetu knjigu tumače ovako: „Bez sumnje, izvjesne knjige izraelićanske Biblije imaju vremenski domet i sadrže u sebi nešto nesavršeno.“ Po istim tumačima Biblija nije knjiga zasnovana na naučnim nego na „religijskim istinama“ a u njoj zapisani „pojmovi o svijetu i prirodi imaju nivo razvoja društvene misli vremena u kojem su živjeli pisci knjige“[57]. Tvrdnju da kršćani nisu baš sigurni u tumačenje Biblije i njenu nepogriješivost, argumentovat ću stavovima kršćanskih vođa s Vatikanskog koncila (1962.-1965.), znači s najkompetentnijeg mjesta.

„Na Drugom vatikanskom koncilu, nakon pet redakcija, usaglašen je kompromisan tekst: ‘Uzevši u obzir čovjekov položaj koji prethodi spasu što ga je donio Krist, knjige Starog zavjeta omogućuju svakome da spozna tko je Bog, a tko čovjek, kao i način na koji Bog, u svojoj pravednosti i milosrđu, postupa s ljudima. Ove Knjige premda sadrže nesavršenstva i zastarjelosti, ipak su svjedoci istinske božanske pedagogije.'“

Na prvi pogled se može pomisliti da se „nesavršenost i zastarjelost“ odnose samo na Stari zavjet. Drugo svjetlo na takvo shvatanje baca znanje da pisci Evanđelja i Apokalipse (Otkrivenja) veoma često svoje tvrdnje argumentuju citatima iz Starog zavjeta.

Suprotno od stava da neke Knjige imaju vremenski domet i da sadrže nesavršenstva, ja tvrdim da je i u Biblji i u Kur'anu svaka riječ, svaka misao, svaki zarez, čista istina, jasna i nedvosmislena, i da postoji tumačenje u koje nije umiješan ljudski uticaj. Sama Biblija nas upućuje na to:

„Ni jedno proročanstvo sadržano u pismu nije stvar samovoljnog tumačenja… nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.“[58]

„Ako tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati!“[59]

„Dade im Bog duh obumrlosti: oči takve da ne vide, uši takve da ne čuju, i to do današnjeg dana.“[60]

Za tvrdnju da postoji zreliji način tumačenja Kristove poruke navest ću dokaz iz Svete knjige:

„O tome nam treba mnogo govoriti, ali je to teško riječima protumačiti jer ste nagluhi. I uistinu, premda biste po vremenu morali biti učitelji, vama je ponovo potrebno da vas tko pouči osnovno, to jest početak proročanstava. Takvi ste da vam treba mlijeko, a ne jaka hrana. Uistinu, koji je god još pri mlijeku, ne snalazi se u nauci o pravednosti, jer je dijete. A jaka je hrana za odrasle, za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla. Zato pustimo na stranu početnu nauku o Kristu i težimo za onim što spada na zrele…I to učinimo uz Božje dopuštenje.“[61]