Nevidljivi svijet – Islam

Frommovo shvatanje proroka iz Starog Zavjeta[1]

1. On objavljuje čovjeku da postoji Bog.
2. On se buni i protestira kada čovjek krene krivim putem, ali ga ne napušta.
3. On je ljudska savjest koja progovara kada svi šute.
4. On ne razmišlja u okvirima individualnog spasenja nego vjeruje da je spas pojedinca vezan uz spas cijelog društva.
5. On vodi brigu oko uspostavljanja društva kojim će upravljati ljubav, pravda i istina. Insistira na tome da politika mora biti procjenjivana u skladu s moralnim vrijednostima te da je funkcija političkog života ostvarenje ovih vrijednosti.
6. On je otkrivač istine.
7. On je istovremeno i politički vođa koji vodi brigu o političkoj akciji i socijalnoj pravdi. Njegova domena nikada nije isključivo duhovna, već se nalazi u ovom svijetu. Njegova duhovnost uvijek obilježava njegovu političku i socijalnu dimenziju. Budući da se Bog otkriva kroz povijest, prorok ne može da ne bude i politički vođa. Tako dugo dok čovjek bude išao krivim putem u svom političkom djelovanju, prorok će biti nezadovoljnik i revolucionar.
8. On vidi stvarnost i govori ono što vidi. A vidi nerazdvojnu povezanost duhovne snage i povijesne sudbine. On vidi mogućnost promjene i pravac kojim treba krenuti. On vidi budućnost, jer vidi sile koje djeluju sada i posljedice tih sila ukoliko se ne promijene.

Citati iz knjiga Alije Izetbegovića

„Islam ne samo da priznaje istinitost socijalizma i kršćanstva nego i insistira na tome… Islam je posvjetovljeno, prema svijetu okrenuto kršćanstvo.“[2]

„Čovjek je nepredvidljiv, neobjašnjiv, nezadovoljan, prožet sumnjama i strahom, „zakrivljen“, kako bi rekao Einstein. Filozofija o čovjeku, pošto je dugo bila pod uticajem pravolinijske, darwinističke vizije, očekuje svoj prevrat, svoj „einsteinovski obrt“. Jedno novo shvatanje o čovjeku, odnosit će se prema darwinovskom kao što se Einsteinov kosmos odnosi prema Newtonovom. Ako je istina da se uzdižemo kroz patnju, a zatupljujemo kroz uživanje, onda je to zato što imamo dušu i što se za toliko razlikujemo od naših životinjskih predaka. Niti je čovjek „skrojen po Darwinu“, niti je svemir uspostavljen po Newtonu.“[3]

„Ne postoji nikakva masa znanja, podataka i dokaza koji bi, uzeti svaki za sebe ili svi zajedno, mogli konačno i odlučno posvjedočiti u korist religiozne vizije svijeta, nikakva osim Objave. Zato je Objava ne samo dragocjeno, nego i najveće i nezamjenjivo znanje.“[4]

„Vjera nije komfor. Ona je poziv, obaveza, zahtjev. Bože podari islamskim narodima i čitavom svijetu – vjeru.“[5]

„Ono što je u kršćanstvu „ljubi bližnjega kao samog sebe“, to je u islamu „vjerovati i činiti dobro“. To su dva cilja kojima islam poziva sve ljude dobre volje… Čovjek može klanjati, postiti i davati zekat, a ostati prazan… Islam se sveo na ritual, prazan i bez sadržaja.“[6]

„Kada me upita moje dijete: „Šta je islam?“, odgovorit ću: „To je vjerovati i činiti dobro.“ Zatim ću mu pričati o namazu, postu i Hadždžu, i na kraju naglasiti: ovo su obredi. Oni pripadaju vjeri, ako je tvoja duša ispunjena vjerom u Boga, a tvoje ponašanje činjenjem dobra. Ako toga nema, ti obredi su besmisleni kao i sve druge praznovjerice. Samo je Kur'an čitava istina o islamu. On je Božja riječ. Namaz, post ili Hadždž (šartovi), su ljudski, odveć ljudski.“[7]

„Ideja islamske obnove, sa svojim shvaćanjem o sposobnosti islama da ne samo odgaja čovjeka nego i uređuje svijet, imat će uvijek protivnike u dvije vrste ljudi: konzervativci hoće stare obrasce, modernisti hoće tuđe obrasce. Prvi islam vuku u prošlost, drugi mu pripremaju tuđu budućnost. … I jedni i drugi u islamu vide samo religiju… Pristup islama u jednoj stvari je potpuno nov: u zahtjevu da se ujedini vjera i nauka, moral i politika, ideal i interes. Priznajući postojanje dva svijeta, prirodnog i unutrašnjeg, islam uči da upravo čovjek predstavlja premoštenje ponora između ova dva svijeta. Izvan ovog jedinstva, religija počinje vući u zaostalost (odbacivanje svakog djelatnog života), a nauka u ateizam.

Polazeći od stava da je islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da islam ne treba, a naprednjaci da islam ne može uređivati vanjski svijet. Praktični rezultat je isti.

Glavni, mada ne i jedini, nosilac konzervativnog shvaćanja u islamskom svijetu danas je stalež hodža i šejhova, koji su se, nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u islamu, organizovali kao poseban stalež, koji je za sebe monopolizirao tumačenje Kur'ana i ljudi. Kao svećenici oni su teolozi, kao teolozi oni su neizbježno dogmatičari i, pošto je vjera dana jednom zauvijek, ona je po njihovom mišljenju jednom zauvijek i protumačena, i najbolje je sve ostaviti kako je dano i definirano prije tisuću i više godina. Po ovoj neizbježnoj logici dogmatičara, teolozi postaju ljuti neprijatelji svega novog. Daljnja izgradnja šerijata, kao zakona u smislu primjene načela Kur'ana na sve nove i nove situacije koje donosi razvoj svijeta, izjednačava se s napadom na integritet vjere. Možda u ovome i ima ljubavi prema islamu, ali to je patološka ljubav uskogrudnih i nazadnih ljudi, čiji je smrtni zagraljaj gotovo ugušio još uvijek živu islamsku misao.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da je u rukama teologa islam ostao zatvorena knjiga. Uvijek sve više zatvorena prema nauci, i sve više otvorena prema mistici, teologija je dopustila da se u ovu knjigu upišu mnoge iracionalne, islamskoj nauci potpuno strane stvari pa čak i jasne praznovjerice… Monoteizam Kur'ana, najčišći i najsavršeniji u povijesti vjerskih učenja, bio je postupno kompromitiran, a u praksi se pojavila odvratna trgovina vjerom. Oni koji su sebe nazivali tumačima i čuvarima vjere, napravili su od nje zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez mnogo grižnje savjesti prihvatili stanje u kojem se njene poruke nisu uopće provodile. Teolozi su tako postali pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. I sada kada muslimanski svijet pokazuje sve znakove buđenja, ovaj stalež postaje izraz svega turobnog i sklerotičnog u tom svijetu. On se pokazao potpuno nesposobnim da preuzme bilo kakav konstruktivan korak da se islamski svijet suoči s nevoljama koje ga pritiskaju. Što se tiče tzv. naprednjaka, zapadnjaka, modernista i kako se sve još ne zovu, oni svugdje u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesreću jer su prilično brojni i utjecajni, naročito u vlasti, školstvu i javnom životu uopće. Gledajući u hodžama i konzervativcima islam, i uvjeravajući druge u to, modernisti se frontalno dižu protiv svega što predstavlja ovu misao.“[8]

„Šta muslimani znače danas u svijetu? Koliko smo mi muslimani? … Mi smo porobljeni… neprosvjećeni… siromašni… razjedinjeni! … To je ono stanje koje su neki sa svim razlozima nazvali „noć islama“. U stvari, ta noć je počela kao suton u našim srcima… Jer, mi kao muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvjećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od islama… Kakav je bio položaj Kur'ana u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlačenja?

Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktivni, a zadržala iracionalni, mistični karakter. Kur'an je izgubio autoritet zakona, a dobio „svetost“ predmeta. U njegovom istraživanju i tumačenju, mudrost je ustupila mjesto cjepidlačenju, bit formi, a velike misli vještini recitacije. Pod stalnim uticajem teološkog formalizma, Kur'an se sve manje čitao, a sve više „učio“ (recitovao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom i materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur'anskog teksta… Kur'an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po hiljadu puta jednu njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primjene. Stvorili su opširnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur'an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u život. Na kraju, Kur'an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadržaja.“[9]

„Ništa što čini da svijet bude bolji, ne može biti a priori odbačeno kao neislamsko. Otvorenost prema prirodi znači otvorenost prema nauci. Svako rješenje, da bi bilo islamsko, mora ispunjavati dva uvjeta: mora biti maksimalno efikasno i maksimalno humano. Ono mora, dakle, biti najviši izraz usaglašenosti stavova vjere i nauke… Predstavljajući obećanje „religije bez mistike i nauke bez ateizma“, islam može podjednako interesirati sve ljude bez razlike.“[10]