Nevidljivi svijet – Kršćanstvo

U naše vrijeme događa se promjena na najvišem nivou kršćanskog svijeta. Jedan dokument Vatikanskog sekretarijata za nekršćane izdat poslije Drugog vatikanskog koncila, „Orijentacija za dijalog između kršćana i muslimana“, koji se pojavio 1970. godine, svjedoči o dubini promjene službenih stavova. Pošto je pozvano na otklanjanje „zastarjele slike naslijeđene iz prošlosti i izobličene predrasudama i klevetama“ – koju su kršćani stvarali o islamu, Vatikanski dokument preuzima obavezu da – „prizna nepravde prošlosti za koje je Zapad kršćanskog odgoja kriv u odnosu na muslimane.“ On ističe jedinstvo vjerovanja u Boga i podsjeća na to da je Vatikanski sekretarijat 1967. godine pozvao kršćane da izraze svoje dobre želje muslimanima povodom ramazanskog posta – „autentične religiozne vrijednosti“.

Na drugom Vatikanskom koncilu (1962. – 1965. godine) nakon pet redakcija usaglašen je kompromisan tekst:

„Uzevši u obzir čovjekov položaj koji prethodi spasu što ga je donio Krist, knjige Starog zavjeta omogućuju svakome da spozna tko je Bog, a tko čovjek, kao i način na koji Bog, u svojoj pravednosti i milosrđu, postupa s ljudima. Ove knjige, premda sadrže nesavršenstva i zastarjelosti, ipak su svjedoci istinske božanske pedagogije.“

„Biblijski su autori brižno čuvali primljeni poklad, posuvremenjivali ga i zaodjevali u formulacije koje su im odgovarale i kakve je život tražio te unosili dodatke. Knjiga je nastajala i rasla sa životom i vremenom. Psihološki je moguće da Bibliju savremeni čitalac umjesto biblijskim, čita svojim znanstveničkim očima, što vodi u bitno neshvatanje. Ovaj uvid u pravu narav knjige nije samo pomoć čitaocu nego i temeljna norma za njezino znanstveno proučavanje. Njezina je nakana: Religijski osmisliti svijet i događaje u njemu. Ruho, pojmovi o svijetu i prirodi, pripada vremenu i sredini u kojemu je nastajalo.“

Tekst iz uvoda u Bibliju

„Svijest s onu stranu svijesnog shvaćanja jeste stvarnost, jeste iskustvena činjenica, samo je mi ne razumijemo.“[1]

C. G. Jung

„Konfesija ispovijeda kolektivno uvjerenje, ali riječ religija izražava odnos prema metafizičkim, a to znači izvansvjetskim faktorima. Svaki je konfesionalizam skroz na skroz nekršćanski.“[2]

C. G. Jung

„Ako je vjera prava i živa, onda djeluje. A ako je ona samo napor volje, bez razumijevanja, tada malo cijenim njenu nutarnju vrijednost. Nažalost veoma je prošireno to nedovoljno stanje u našem vremenu. A budući da onome koji ne može vjerovati nego želi razumjeti preostaje samo sumnja i skepsa, izbacuje se cijela kršćanska predaja kao čista fantazija. U tome vidim golem gubitak za koji ćemo morati platiti golemu cijenu. Posljedica se pokazuje u raspadanju etičkih vrednota i u totalnoj dezorjentaciji našeg pogleda na svijet. Prirodnoznanstvena istina i egzistencijalna filozofija slaba su zamjena.“[3]

C. G. Jung

„Smatram se kršćaninom ali sam ujedno i uvjeren da današnje kršćanstvo ne predstavlja zadnju istinu. To dokazuje kaotična situacija našeg vremena. Sadašnje mi se stanje čini nepodnošljivim i zato je apsolutno potreban temeljiti daljni razvitak kršćanstva.“[4]

C. G. Jung

„Kultura koja iskorištava načelo odijeljenosti Crkve i države, izgurala je religiju ali je nije zamijenila nekim svjetovnim kategoričkim imperativima i tako je pretvorila unutarnji moralni kod u zrakoprazni prostor. Taj moralni vakuum određuje najvažnije značenje pojma duhovne praznine, praznine koja sve više prodire u ono što se naziva zapadnom civilizacijom. Najveća pobjeda postavke da je Bog mrtav nije se dogodila u marksističkim zemljama koje su politički propovijedale bezboštvo, nego u zapadnim liberalnim, demokratskim društvima… Pitanja na koja je potrebno što prije odgovoriti zbog njihove silne važnosti su: Šta je čovjek? Šta je suštinsko obilježje ljudske autentičnosti? To će vjerovatno postati najvažnija pitanja u naprednim zemljama u sljedećih nekoliko desetljeća… U naprednom svijetu granice znanosti će se vjerovatno silno pomaknuti i toliko proširiti vanjske i unutrašnje dimenzije života da će to gotovo preobraziti samu prirodu ljudskog postojanja.

Moramo se nadati da će u daljnjoj budućnosti, kao reakcija na duhovnu prazninu modernog izobilja te novih izazova znanosti, moderno društvo možda ponovno shvatiti važnost filozofskih pa i duhovnih strana života.“[5]                              

Zbignjev Brzezinski

„Čovjekov odnos prema svijetu mora se iz korijena promijeniti, moramo se riješiti oholog uvjerenja da je svijet tek zagonetka koju treba riješiti, stroj za koji treba otkriti upute, podatak koji treba pohraniti u računalo u nadi da će ono, prije ili poslije, izbaciti univerzalno rješenje.

Moje je profesionalno uvjerenje da iz područja privatnog hira moramo isključiti sile poput prirodnog, jedinstvenog i neponovljivog iskustva svijeta, elementaran osjećaj pravde, odgovornosti, arhetipske mudrosti, dobrog ukusa, hrabrosti, suosjećanja i vjere u važnost stanovitih postupaka koji ne teže biti univerzalnim ključem spasenja. Takve sile moraju se rehabilitirati.“[6]

Vaclav Havel

„Novo razmišljanje se počinje osjećati u filozofskim i znanstvenim raspravama. Pojedini naučnici su skloni odbaciti važnost koja se u moderno doba pridaje pojmovima znanstvene sigurnosti i jednoobraznosti. Umjesto toga ističu slučajnost i raznolikost… Ističe se važnost katastrofa i paradoksa u znanstvenom istraživanju i dovodi u pitanje pretpostavku da znanje upućuje na sigurnost i jednoobraznost.“[7]

Zbignjev Brzezinski

„Marksizam mi se uvijek činio posljedicom duboke erozije čovjekove vjerske imaginacije u Europi… Po mojemu mišljenju, erozija vjerske imaginacije suština je misli XX stoljeća i to je dalo našem stoljeću apokaliptično obilježje. Ali, raspad totalitarističkih pokreta ne znači da se u tome nešto promijenilo. Dovoljno je pogledati bogat i uhranjen dio čovječanstva u zemljama Zapada i uvjeriti se da se vizija na religiji uređenog kosmosa raspada pod utjecajem nauke i tehnologije, pa ako ljudi, posebice među mlađim naraštajima, još imaju snažnu potrebu za vjerom, riječ je o vjeri beskućnici koja teško pronalazi put i to ne nužno prema kršćanstvu.“[8]

Czeslav Milosz