Organska bića moraju biti izložena kroz više generacija novim uvjetima života da bi se kod njih izazvala neka veća promjena. Organizacija, kad jednom počne da se mijenja, produži da se mijenja kroz više generacija. Ne postoji ni jedan primjer organizma koji je u fazi promjene, tj. kojem su ispunjeni uvjeti za nju, a da je prestao da se mijenja, tj. da je postigao neku formu poslije koje više nema napretka. Marljivo odabiranje, od strane čovjeka, je kao način selekcije puno korisniji od ukrštanja različitih rasa. Za promjenu odabirom važan je broj uzoraka jer se korisne varijacije javljaju rijetko. Čovjek može da odabire samo one varijacije koje mu je priroda dala i tu se samo naglašava ili ublažava neka karakteristika koja je već postojala. Najviše variraju bića koja imaju veliku oblast rasprostiranja, radi različitih fizičkih uvjeta i takmičenja s drugim organskim bićima. Dužina vremena sama po sebi ne doprinosi ništa ni za ni protiv odabiranja. U organizmu ne postoji urođeni zakon promjene, nego je ona rezultat prilagodbe na promjenu uvjeta.
Preinačavanje vrsta pomoću prirodnog odabiranja bitno ovisi o izolovanju. U nekoj ograničenoj i izolovanoj oblasti, ako nije prevelika, organski i neorganski uvjeti života su gotovo jednoobrazni, tako da će prirodno odabiranje težiti da preobrazi na isti način sve varirajuće jedinice iste vrste. Tako će biti spriječeno ukrštanje sa stanovnicima drugih okruga. Poslije neke fizičke promjene u uvjetima za život, kao naprimjer promjene klime, uzdizanja tla, dolazi do sprečavanja useljavanja bolje prilagođenih organizama.
Za suhozemna stvorenja, neka velika kopnena oblast koja je pretrpjela mnoge oscilacije nivoa, a time i izolacije i stvaranja novih vrsta, trebala je biti najpovoljnija za stvaranje mnogih oblika života sposobnih da traju dugo i da se nadaleko rasprostiru. Smanjivanje broja jedinki vodi izumiranju. Najveća količina života se može održati najvećom raznovrsnosti građe organizama.
Nije tačno da su organizmi koji žive na nekom tlu najbolje moguće prilagođeni životu na tom tlu radi dužine vremena koje su imali na raspolaganju za to. Kad im se kao konkurencija nemetnu „strane“ biljke i životinje s većeg tla i burnije geološke prošlosti, oni se povlače i odumiru. Vrste koje su dugo bile izložene približno istim uvjetima, u konfinaciji, izložene drugim uvjetima propadaju, postaju neplodne. Poboljšani potomci neke vrste stalno teže da potisnu i iskorijene na svakom stepenu razvitka svoje preteče i svoga prvobitnog pretka. Ako na komadu tla živi mnogo vrsta onda su one, radi fizičkim uvjetima ograničene količine života, manje brojne i time manje variraju i napreduju. One će uslijed fizičkih promjena uvjeta u sredini biti ugrožene. Oblici proste i niske organizacije održat će se dugo ako su dobro opremljeni za svoje proste uvjete života.
Ljudski rod je kao dio organskog svijeta bio izložen svim djejstvima kojim je taj svijet bio izložen i prisiljen da im se prilagođava. Sposobnost prilagodbe na velike klimatske promjene nemaju sve vrste nego samo one koje nisu do kraja specijalizirane. Čovjek je propustio priliku za tu specijalizaciju u svom razvoju veoma rano.
Teoriji da nove vrste nastaju prirodnim odabirom, suprotstavlja se teorija o kataklizmičkim uzrocima promjene, a posebno nastanka novih vrsta. Ova teorija govori da jedino nasilno izazvane mutacije mogu biti tog inteziteta da se novi program u DNK ostvaruje kao organizam bitno različit od vrste pretka s kojom više ne može ostvariti plodne nasljednike.
Biolozi sve današnje ljude svrstavaju u vrstu homo sapiens koja s izumrlim ljudskim vrstama čini ljudski rod (homo). Ljudi se nisu razvili iz danas živih čovjekolikih majmuna nego i jedni i drugi imaju zajedničke daleke organske pretke. Sam početak vezan je za vrijeme kad su klimatski uvjeti omogućili razvoj biljnog svijeta u velikim ravnicama Afrike koje su neke vrste iskoristile kao svoju novu životnu sredinu. Čovjekovi prapretci su u tim uvjetima bili u podređenom položaju radi donekle uspravnog hoda i tome prilagođene anatomije, radi male brzine kretanja i radi vilica koje nisu bile dobro specijalizovane ni za jedenje trave ni za klanje životinja kojima bi se hranili. Prepušteni su bili sakupljanju i nomadskom kretanju. Da bi preživjeli u tom uspravnom položaju, morali su razviti čulo vida i sposobnost snalaženja u prostoru.
Razvoj prema vrsti homo sapiens očituje se u većem korištenju ruku i mozga za opstanak. Ljudski rod se pojavio prije oko milion godina. Vrsta homo sapiens se javlja prije 40.000 – 50.000 godina. Prije toga je homo erectus uspio da se naseli na sve kontinente. Ta nova ljudska vrsta koristila je oruđe od obrađenog kamena, lovila velike životinje i koristila se vatrom, oblačila se u kože i koristila špiljama i prirodnim skloništima.
Premda su se i prethodne vrste služile glasovnim simbolima, riječima, jezici su tekovina homo sapiensa. Već u svom paleolitskom razdoblju, do prije oko 15.000 godina, homo sapiens je znatno obogatio kulturu i proširio se u sve dijelove svijeta. Već je paleolitski homo sapiens gradio privremena skloništa i stvarao kvalitetna oruđa od kosti i kamena. Mlađe kameno doba, nazvano još i neolitska revolucija, smatra se najznačajnijim u historiji. To je razdoblje kada se ljudske skupine, gradeći naselja, trajno nastanjuju na jednom mjestu i kad se prvi put jedna organska vrsta suprotstavlja prirodi mijenjajući je. Neolitski čovjek je to činio pripitomljavanjem životinja i uzgojem biljaka. Sve to dovelo je do povećanja broja ljudi na Zemlji.
Pošto je dolazilo do toga da je na jednom lokalitetu bilo stacionirano više skupina ljudi, neminovno je bilo zbližavanje jedne zajednice s drugom.
Kulturu čini sve ono što su ljudi proizveli u svojoj povijesti, svi materijalni i duhovni proizvodi.
U duhovne proizvode spadaju svi organizacijski oblici i oblici ponašanja.
Naziv civilizacija upotrebljava se za imenovanje kultura onih zajednica u povijesti u kojim nalazimo bar većinu kulturnih dostignuća kao što su: pismo, gradovi, država, klasa, robnonovčana privreda, tehnologijska dioba rada. Kulturni oblici su proizvodi ljudi tako da se kulture ne mogu obogaćivati, niti kultura kao stvarnost razvijati bez ljudi. Ali isto tako kultura presudno utječe na ljude. Homo sapiens – ne može uopće opstati bez kulture. Osim tijelom, priroda nas je još obdarila i mozgom. Sve ostalo daje nam kultura. Iako ima mozak, čovjek može učiniti samo ono što mu omogućava stanje kulture. Čovjek se odgaja u duhu kulture svoje zajednice i ono što čini njegovu kulturu doživljava kao normalno, tj. prirodno. Obogaćivanje kulturne stvarnosti odvija se obogaćivanjem pojedinačnih kultura, što znači i civilizacija, novim kulturnim elementima – materijalnim predmetima, vještinama, umjetničnim djelima. Ovi se kulturni elementi oblikuju pretežno iz potreba zajednice i u skladu s vrednotama određene kulture.
Ustanovljenje novih vrednota i svjetonazora znači pojavu novih kultura unutar kulturne stvarnosti koja se tako obogaćuje. Širenje kulturnih elemenata iz jedne kulture u drugu jedna je od važnijih pojava u kulturnoj stvarnosti. Takvih pojava nema ni u organskoj ni u neorganskoj stvarnosti.