„'Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.’ Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovog svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.“[1]
„Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug, i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo, i vraća se u novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: ‘Gle, ovo je novo!’ Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu. I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim. Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje! Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
Rekoh onda sam sebi: ‘Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.’ Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Mnogo mudrosti – mnogo jada; što više znanja, to više boli.“[2]
„Braćo, ovo vam kažem: vrijeme je kratko. Preostaje da i oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se raduju, kao da se ne raduju; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer prolazi vanjski oblik ovoga svijeta.“[3]
„Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“[4]
[1] Biblija – Stari i Novi Zavjet, glavni urednici: Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, 1 Kor 1,19-21
[2] Biblija – Stari i Novi Zavjet, glavni urednici: Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, Prop 1,2-18
[3] Biblija – Stari i Novi Zavjet, glavni urednici: Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, 1 Kor 7,29-31
[4] Biblija – Stari i Novi Zavjet, glavni urednici: Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, 1 Kor 2,9