Čak i u slučaju da vi budete jedan od onih kojima su riječi Božje zapisane u Svetim knjigama i ono što je napisao u knjigama „Nevidljivi svijet“ i „Pola vremena“ omogućili da postanu svjesni činjenice da živa bića osim vidljive imaju i nevidljivu komponentu svog postojanja, to još uvijek ne bi značilo da možete „pustiti mozak na pašu“. To vam, zasigurno, ne bi pisalo na čelu, a sve i kada bi bilo tako, svako drugo ljudsko biće bi barem pokušalo da vam taj „znak“ izbriše. Vašim mukama tu ne bi bio kraj. Svijest o „nevidljivom“ je „čudna biljka“. Jednom „posijana“, ona bi se mogla pretvoriti u „noćnu moru“ za gotovo sva bića koja žive na vašem planamu. Uz to, ona ima ozbiljne pretenzije da kolonizira sve planame čiji „vlasnici“ joj to dozvole. Ljudi ste, znate o čemu vam govorim!
Stjecanju svijesti o postojanju nevidljive komponente postojanja živih bića analogni su stvaranje „Sunčevih sistema“ na onom svijetu i bića koja žive u nekima od njih i stvaranje sedmog neba, svijeta izgrađenog od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala tih bića. Stvaranje! Napraviti kliker nije lako, a kamoli stvarati svjetove i bića koja u njima žive. Kao što je to slučaj sa svim ostalim „poslovima“, i za bogoliko stvaranje vlastitim razumom potrebno je proći odgovarajuću „obuku“.
Istraživači koji se bave „istraživanjem istraživača“ zapazili su da su se, u odnosu na „obične smrtnike“, oni koji su stvarali remek djela u umjetnosti ili pomjerali „granice“ u nauci mnogo češće nalazili u problemskim situacijama, da su živjeli u mnogo nemirnijem svijetu, da nisu zazirali od nedovoljno strukturiranih i jasnih situacija, da su strpljivo sakupljali veliki broj informacija o svijetu u kojem žive, da su posjedovali sposobnost stvaranja modela i da nisu bili u zavadi s Bogom. Zato što se stvoritelji mogu odgajati i obučavati samo u „školi života“, slične životopise imat će i oni koji će svoja remek djela stvarati (i izlagati) u nevidljivim svjetovima.
Posjedovati svijest o postojanju nevidljivih svjetova znači isto što i posjedovati novo čulo, a samim tim i suštinski se razlikovati od svih ostalih živih bića. Drugi ne vide – vi vidite. Drugi ne čuju – vi čujete. Drugima ne smrdi – vama se povraća! Ako polusvjesna bića naslute da ste vi zaista vidjeli ono što samo vi vidite – zasmrdit će! Ako polusvjesna bića naslute da ste vi zaista čuli ono što samo vi čujete – opet će zasmrditi! Kome će biti bolje ovisit će, dakako, o tome nosite li vi uvijek sa sobom masku za disanje koju biste mogli upotrijebiti prilikom boravka u okruženju koje je kontaminirano prisustvom ljudskih bića ili ne nosite.
„Medicinski fakultet možda najbolje potvrđuje teoriju Charlesa Darwina o prirodnoj selekciji. Jer, tu smo u prilici da vidimo opstanak najspremnijih u njegovom najokrutnijem obliku. Ne najpametnijih, kao što bi neko očekivao. Nego najspremnijih…“[1]
Erich Segal
„Pretvorili smo ljekare u bogove i obožavamo ih nudeći im svoja tijela i duše, da i ne spominjemo svoja ovozemaljska dobra. A ipak, paradoksalno, oni su najranjivija od svih ljudskih bića. Stopa samoubistava među njima je osam puta veća od nacionalnog prosjeka. Procenat ovisnika od droge je u njihovim redovima stotinu puta veći. Budući da su bolno svjesni da ne mogu dorasti našim očekivanjima, njihova patnja je neizmjerno velika.“[2]
Barney Livingston Ericha Segala
Kada bi oni bili izuzetak, onima koji se bave liječenjem tijela i duha ljudskih bića moglo bi se puno toga staviti na dušu, a ne samo to što ne znaju šta rade. Međutim, ponekad ste jednostavno prisiljeni da pustite da voda teče tamo gdje je i do tada tekla. U suprotnom bi vam se lako moglo dogoditi da prilikom svakog kontakta s polusvjesnim bićima stavljate na lice masku.
Neosporna je činjenica da su ljudska bića zapala u veliku krizu. Očekivanja njihovih predaka nisu se ostvarila, a ona sama su se pretvorila u monstrume. Umjesto da stvaraju oni uništavaju, umjesto da čuvaju svoju životnu sredinu oni se trude da je učine nepodesnom za život, umjesto da vole, poštuju i štite jedni druge oni se međusobno mrze, proganjaju i ubijaju.
Po svojim posljedicama, napad na vidljivu komponentu postojanja nekog ljudskog bića i napad na nevidljivu komponentu njegovog postojanja imaju mnogo toga zajedničkog. U suštini, razlikuju se samo upotrijebljena sredstva.
Napad na sliku svijeta koju posjeduje neko ljudsko biće negativno utječe na brojnost i postignuti nivo razvoja bića koja žive na planeti izgrađenoj, u nevidljivom svijetu, od nevidljive komponente postojanja njegovog nasljednog materijala i na njihovu životnu sredinu, ili, što je isto, na razum i tijelo tog čovjeka. Radikalna promjena u jednoj ili u više karika ekosistema na njegovom planamu, a njegova slika svijeta je upravo to, prouzročit će promjene i u svim ostalim njegovim (njenim) sastavnim dijelovima. Prije ili kasnije, ekosistem na tom planamu će se stabilizirati, ali taj čovjek više neće biti isti.
Zamislite da se nalazite u sudnici i da vam zamjeraju to što ste u jednoj februarskoj noći porazbijali sva prozorska stakla na nekoj brvnari koja se nalazi negdje pri vrhu Alpa i u kojoj se u tom trenutku zateklo petero djece i što ste nakon toga bezbrižno otišli svojim putem. Nema nikakve sumnje u to da biste vi za ono što ste učinili trebali biti strogo kažnjeni. Stakla koja ste polupali nisu se nalazila na vašoj garaži, pa da vi s njima možete raditi sve što vam padne na pamet. To su stakla od kojih je ovisilo zdravlje ljudskih bića, a možda i njihovi životi! O strahu koji su ona tada pretrpjela da i ne govorim. I ne samo to, pred sudiju bi vas trebala odvesti svaka vaša aktivnost koja bi na bilo koji način ugrozila opstanak pojedinih vrsta ili rodova bića koja žive u nevidljivom svijetu na planamu nekog ljudskog bića (sastavnih dijelova njegovog razuma) ili značajno promijenila energetski nivo i prostorni raspored čestica materije od kojih se sastoje pojedini slojevi fizičke građe njegovog planama, komandnog mjesta iz kojeg stižu upute za sve ono što će se dogoditi u njegovom organizmu, jer bi se i u tom slučaju radilo o napadu na tijelo i duh tog čovjeka koji je mogao prouzročiti negativne posljedice u njegovom tijelu i u njegovom razumu.
Dakako, to što ja i slični meni smatramo da svako ko počini nedjelo slično onome zbog kojeg se vama „sudi“ zaslužuje da bude kažnjen podužim boravkom iza rešetaka još uvijek ne znači da će se to i dogoditi. Mogućnost da će vam uz malo glumačkog talenta i dobrog advokata poći za rukom da ubijedite porotu sastavljenu od polusvjesnih bića da vam progleda kroz prste zaista je velika. Bogu hvala, stvari će se i po tom pitanju uskoro radikalno promijeniti. Toplo savjetujem svakom ljudskom biću da tada dobro promisli prije nego što poduzme bilo šta što bi moglo ugroziti tijelo ili duh drugih ljudskih bića, a pogotovo bića svjesnih i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja, jer bi mu se, u suprotnom, moglo dogoditi da požali što se rodilo.
Među krupnije probleme čijim rješavanjem će se pozabaviti bića svjesna i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja spada kanibalizam koji se svakodnevno praktikuje u zajednicama u kojima žive ljudska bića. Kanibalizam u dvadeset i prvom vijeku?! Da se „čovjek“ naježi!
Organskim molekulama od kojih su izgrađeni tijelo, mozak i genom nekog ljudskog bića koje živi na Zemlji analogan je odgovarajući dio energetskog sadržaja nevidljivog svijeta. Napadom na sliku svijeta koju to biće posjeduje, ili, što je isto, na linearni genetski tekst zapisan (u) molekulama naslijeđa svih bića koja žive u nevidljivom svijetu na njegovom planamu (a samim tim i na život, zdravlje i ukupnu količinu biološke mase tih bića), vi možete postići da se površinski slojevi fizičke građe te planete zalede ili da prokuhaju. Ovisno o strategiji koju biste pri tom primijenili, vi biste mogli prepoloviti ukupnu količinu tom ljudskom biću pripadajućeg dijela energetskog sadržaja nevidljivog svijeta, a samim tim i pojesti znatan dio njemu analogne organske građe njegovog tijela i mozga. Samo činjenica da polusvjesni stanovnici Zemlje, u koje u ovom trenutku spadaju svi oni koji su ovlašteni da vam sude za zločine koje počinite na Zemlji, ne shvataju šta se zaista događa u tijelu, mozgu i razumu ljudskog bića koje je dovedeno u bezizlaznu situaciju, omogućila bi vam da nakon tog kanibalističkog čina nastavite živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Uz mala odstupanja, postoji optimalna količina organske građe tijela i mozga koju treba posjedovati svako pojedino ljudsko biće u nekom određenom periodu svog života. Postoji bezbroj izmišljenih razloga koje većina njih koristi kao opravdanje za svoje svjesno zanemarivanje te činjenice. Prije ili kasnije, postojat će smislena riječ i za tu vrstu kanibalizma, dakle, za aktivnost u toku koje neko ljudsko biće proglasi suvišnim dio organske građe vlastitog tijela i oslobodi ga se tako što ga pojede. Trenutno, one koji se u proždiranju vlastitog tijela i mozga pokažu najuspješnijima čekaju bolja i plaćenija radna mjesta, veći društveni ugled i niz drugih privilegija. Ostali pate zbog toga što imaju slab apetit.
Ljudsko tijelo predstavlja životnu sredinu za više od dvije stotine različitih vrsta živih bića. Svakoga dana u ljudskom tijelu bude proizvedeno na stotine milijardi bakterija. Koža svakog ljudskog bića je dom za desetak milijardi bakterija. Na svakom kvadratnom centimetru crijeva ljudskih bića živi desetak milijardi sićušnih bića. U njihovim ustima živi oko osamdeset različitih vrsta živih bića.
Život nekog ljudskog bića nezamisliv je bez bića koja žive u i na njegovom tijelu. Sakupljena na jednom mjestu, ta bića bi dupke napunila tanjir uobičajene veličine. Kada bi se broj tih bića značajno smanjio (što ponajviše ovisi o ponašanju njihovog „domaćina“) nastupili bi veliki problemi u radu pojedinih organa njegovog organizama, što bi za posljedicu imalo i značajno smanjenje njegove tjelesne mase. Kada bi ta bića donijela odluku da odu na malo duži godišnji odmor ljudski rod bi prestao postojati. Bezbroj je razloga zbog kojih bi molekule naslijeđa ljudskih bića i molekule naslijeđa svih bića koja žive u i na njihovim tijelima trebale imati ravnopravan tretman. Trebale bi, ali, eto, nemaju! Odnos većine ljudskih bića prema bićima koja žive u i na njihovim tijelima je neprijateljski. Nekima od njih se gadi i sama pomisao na njih, a neki, opet, ni ne znaju da ona postoje. Pravo ime za ovakvo ponašanje polusvjesnih bića je kanibalizam.
Za razliku od vremena u kojem su ljudska bića živjela u prirodi i ponašala se prirodno, savremeni čovjek živi u betonskoj džungli i ponaša se kao da je maloprije „pao s Marsa“. Ogromna je to razlika, taman tolika da ljudska bića njoj trebaju „zahvaliti“ što su im bolesni i tijelo i duh, što su osjetljivi na sve i svašta (osim na tuđu patnju), što su nesretna i što se bore za goli opstanak.
Događanja u svim slojevima fizičke građe planama nekog ljudskog bića i zvijezde oko koje ta planeta kruži i evolucija fizičke građe tijela i mozgova bića koja na njoj žive, a samim tim i događanja u njegovom tijelu i mozgu i evolucija njegovog razuma, uvjetovani su (i) onim što se događa s linearnim genetskim tekstom zapisanim (u) njegovim molekulama naslijeđa.
Dok su živjela u neposrednom kontaktu s prirodom, tijela i mozgovi onih stanovnika Zemlje koji su bili svjesni svog postojanja bili su izloženi na milost i nemilost virusima, bakterijama, parazitima, toploti, hladnoći, vlazi i napadima drugih živih bića. Zbog toga su linearni genetski tekstovi zapisani (u) njihovim molekulama naslijeđa bili prisiljeni da danonoćno rade na saniranju na taj način pričinjene štete. Po Modelu, hiperaktivnosti tih linearnih genetskih tekstova analogni su porast kinetičke energije njima analognih čestica materije i pregrijavanje onog dijela prostor-vremena kosmosa nasljednog materijala u kojem su se te čestice nalazile.
Linearnom genetskom tekstu zapisanom (u) molekulama naslijeđa onih virusa kojima je pošlo za rukom da uđu u jedra ćelija od kojih su se sastojali tijelo i mozak nekog našeg dalekog pretka i da tamo naprave „bezbroj“ svojih kopija i linearnom genetskom tekstu zapisanom (u) molekulama naslijeđa svih bića koja su živjela unutar njegovog tijela i mozga analogne su, u nevidljivom svijetu, čestice materije koje su značajno povećavale količinu materijala prisutnog u njemu pripadajućoj zvijezdi. Zvijezde izgrađene od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala naših dalekih predaka su, iz navedenih razloga, sijale jače i živjele kraće.
Savremena ljudska bića su od svojih dalekih predaka naslijedila planove za izgradnju i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja, ali ne i njihov način života i sve ono što je zvijezde izgrađene od nevidljive komponente postojanja njihovih nasljednih materijala tjeralo da proizvode i u okolni prostor odašilju veću količinu toplotne energije. Zbog toga su njihovi planami bivali sve hladniji, a oni sami sve bolesniji, nesretniji i nezadovoljniji. Zdrava, sretna i zadovoljna sama sobom i vlastitim životom ostala su samo ona ljudska bića čiji se način života nije mnogo razlikovao od života njihovih dalekih predaka.
Samo ona bića koja su svjesna i vidljive i nevidljive komponente vlastitog postojanja i koja, po navici, sve svoje odluke usaglašavaju s Modelom znaju na koji način je moguće održavati optimalnu temperaturu u svim slojevima fizičke građe svojih planama bez negativnih posljedica po zdravlje svog tijela i duha. Barci u kojoj polusvjesni stanovnici Zemlje plutaju kroz prostor-vrijeme Nevidljivog svijeta nedostaju, dakle, i kormilar i kormilo.
„Tužno je ovo naše doba u kojem je teže razbiti jednu predrasudu, nego atom.“[3]
Albert Einstein
„Cijepanje atoma promijenilo je sve osim načina na koji ljudi misle, i zbog toga danas plutamo prema katastrofi koja se ne da usporediti s bilo kojom prijašnjom.“[4]
Albert Einstein