Pola vremena – Stvaranje

U onome što ste do sada pročitali u ovoj knjizi, mogli ste pronaći dovoljno argumenata za čvrstu odluku o preispitivanju vlastitog stava o pouzdanosti temeljnih postavki slike svijeta s kojom je čovječanstvo uplovilo u treći milenij. Hoćete li tako i postupiti ne ovisi ni od moje, ni od vaše volje. Samo vam se čini da i u ovom slučaju imate mogućnost izbora, jer to, između ostalog, ovisi i o stanju u kojem se trenutno nalaze vaše tijelo i vaš duh. Pravo pitanje, dakle, nije – hoćete li, nego je – možete li, ili još preciznije – imate li čime! Ako se pokaže da možete, pokazat će se i da hoćete. Ono što biste se tada trebali upitati nije šta jeste, a šta nije istina od onog što tvrde „oni koji znaju“, nego je – postoji li makar i jedna jedina njihova tvrdnja za koju bi se sa sigurnošću moglo reći da je istinita.

To što istraživačima nije poznato kada, kako, od čega i zašto je nastao svijet u kojem žive, nije nešto što bi im se trebalo jako zamjeriti. Kosmos je jednostavno prevelik i prestar, i ni na kraj pameti mu nije da informacije o svojim roditeljima i svom ranom djetinjstvu podijeli s njima. Svete knjige su pisane u usporedbama, što znači da im ni one nisu bile od neke velike koristi. Ono što je neprimjereno u ponašanju te gospode je to što od onih koji u njima vide neprikosnovene autoritete bestidno kriju činjenicu da je jedini smislen odgovor na ta pitanja koji oni mogu ponuditi – pojma nemamo!

Oni koji se profesionalno bave „istraživanjem stvaranja“ tvrde da odgovornost za taj nesvakidašnji čin snosi „bezdimenzionalna“ tačka koja se, iz samo njoj poznatih razloga, počela debljati velikom brzinom. Unutar prostor-vremena koji se na taj način formirao stvoreno je onoliko materije i energije koliko je bilo potrebno da se izgradi stotinjak milijardi galaksija s po stotinjak milijardi zvijezda. Dakako, ta tačka je od samog početka znala i kojom brzinom će se to prostor-vrijeme širiti i šta će se s tom materijom i energijom događati tokom prvih stotinjak milijardi godina, a poznato joj je bilo i da će, i kada će, i gdje će, i na koji način će dio te materije i energije biti oživljen i postati svjestan svog postojanja. Jedino što ona nije znala je imaju li sva ta događanja ikakvog smisla.

Niko me ne može uvjeriti u to da postoji makar i jedan jedini ljudski stvor koji iskreno vjeruje u stvaranje kosmosa u kojem živi od fizičkog sadržaja bezdimenzionalne tačke. Uostalom, kako je uopće moguće vjerovati onima koji nas pokušavaju ubijediti u to da je energija „sposobnost vršenja rada“, da je život „osobina biljaka i životinja koja završava smrću, koja ih razlikuje od anorganske materije i koja ih osposobljava za dobivanje energije iz hrane i za rast“ i da je Stvoritelj „ljubav“? Niko me ne može uvjeriti ni u to da je navedeni scenarij stvaranja materije i energije od kojih se sastoji neki kosmos ljudskom umu „bliskiji“ od njihovog stvaranja opisanog Modelom? Stvaranje „vidljivog“ od „nevidljivog“ nije ništa logičnije od stvaranja „nevidljivog“ od „vidljivog“, čak šta više, nelogičnije je. Ako je od bezdimenzionalne tačke koja je u sebi sadržavala materiju, energiju, prostor, vrijeme i zakone fizike i koja se nalazila „nigdje“ mogao nastati vidljivi svijet u kojem i od kojeg će, nešto kasnije, biti stvorena živa bića, zašto to ne bi mogao biti slučaj i s nevidljivim svijetom? Činjenica da vidljivi svijet postoji, tj. da je stvaranje „vidljivog“ iz „nevidljivog“ realnost, a ne mogućnost, ne može biti iskorištena kao sredstvo za pobijanje prethodne tvrdnje.

Stvaranju materije i energije od kojih se sastoji kosmos u kojem živi Veliki Planamac (nevidljivi svijet) analogno je stvaranje molekula naslijeđa prvih bića koja su živjela na Zemlji (energija nevidljivog svijeta) i linearnih genetskih tekstova zapisanih (u) njima (čestice materije u nevidljivom svijetu).

Ni kosmos nasljednog materijala, ni kosmos u kojem vi živite nisu, dakle, nastali iz tačke u kojoj su u trenutku njihovog stvaranja bili sažeti energija i čestice materije od kojih se oni trenutno sastoje.

Povećanju ukupne količine materije i energije u kosmosu nasljednog materijala i evoluciji fizičke građe nebeskih tijela od kojih se taj kosmos sastoji (promjenama u strukturi i prostornom rasporedu energije i čestica materije od kojih se ta tijela sastoje) analogni su povećanje ukupne količine molekula naslijeđa na Zemlji i evolucija fizičke građe bića kojima te molekule pripadaju.

Stvaranju atmosfere i jednoćelijskih živih bića na nekim planetama u kosmosu nasljednog materijala analogno je stvaranje mozgova i razuma u tijelima nekih višećelijskih životinja koje žive na Zemlji.

Stvaranju i evoluciji višećelijskih bića na nekim planetama u kosmosu nasljednog materijala analogni su stjecanje i evolucija svijesti u razumu nekih bića koja žive na Zemlji.

Stvaranju zabluda o stvaranju analogan je nedostatak svijesti o postojanju nevidljive komponente postojanja živih bića.

Ako vam je pošlo za rukom da u sebi stvorite predstavu o tome na koji način su stvoreni i kako su evoluirali kosmos nasljednog materijala i sva bića koja unutar njega žive, neće vam biti teško odgonetnuti na koji način su stvoreni i kako su evoluirali kosmos u kojem vi živite i sva bića koja unutar njega žive. Sva svoja razmišljanja na tu temu naslonite na činjenice da je kosmos u kojem vi živite svijet izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednih materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti, da je planeta na kojoj vi živite planam Velikog Mislioca i da sva bića koja na toj planeti trenutno žive nisu ništa drugo do njegov razum.

Stvaranju materije i energije od kojih se sastoji kosmos u kojem vi živite analogno je stvaranje molekula naslijeđa prvih bića koja su živjela na Matičnoj planeti (energija vidljivog svijeta) i linearnih genetskih tekstova zapisanih (u) njima (čestice materije u vidljivom svijetu).

Povećanju ukupne količine materije i energije u kosmosu u kojem vi živite i evoluciji fizičke građe nebeskih tijela od kojih se taj kosmos sastoji analogni su povećanje ukupne količine molekula naslijeđa na Matičnoj planeti i evolucija fizičke građe bića kojima te molekule pripadaju.

Stvaranju atmosfere i jednoćelijskih živih bića na nekim planetama u kosmosu u kojem vi živite analogno je stvaranje mozgova i razuma u tijelima nekih višećelijskih životinja koje žive na Matičnoj planeti.

Stvaranju i evoluciji višećelijskih bića na nekim planetama u kosmosu u kojem vi živite analogni su stjecanje i evolucija svijesti u razumu nekih bića koja žive na Matičnoj planeti.

Stvaranju i evoluciji ljudskih bića na nekim planetama u kosmosu u kojem vi živite analogni su stjecanje i evolucija svijesti o „nevidljivom“ u razumu nekih bića koja žive na Matičnoj planeti.

Slanju Objava i stvaranju i evoluciji bića koja posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova na Zemlji analogno je stjecanje sposobnosti Velikog Mislioca da komunicira s bićima koja žive na njegovom planamu i neposredno utječe na događanja na toj planeti.

To je to gospodine Darwin i gospodo teolozi. Imate pozdrav s onog svijeta!

Nevidljivi svijet je kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Zemlji. Iz te činjenice da se zaključiti da niti jedno biće koje je na toj planeti rođeno nekoliko stotina godina prije nego što sam se ja rodio, ili ranije, ni na koji način nije prisutno u nevidljivom svijetu. To, dakako, ne znači da nevidljivi svijet tada nije postojao, jer je on stvoren onda kada su na Zemlji stvorena prva živa bića, niti da će on prestati postojati onda kada od starosti poumiru sva bića koja trenutno žive na Zemlji, jer će se u međuvremenu, ako Bog da, na toj planeti rađati druga živa bića.

Ono što vrijedi za nevidljivi svijet vrijedi i za svijet u kojem ja živim.

Kosmos u kojem ja živim je kosmos izgrađen od nevidljive komponente postojanja nasljednog materijala svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti. Iz te činjenice da se zaključiti da niti jedno biće koje je na toj planeti rođeno nekoliko stotina godina prije nego što se rodio Veliki Mislilac, ili ranije (mjereno vremenom koje teče na Matičnoj planeti), ni na koji način nije prisutno u kosmosu u kojem ja živim, ili, što je isto, to znači da niti jedno nebesko tijelo koje trenutno postoji u kosmosu u kojem ja živim nije postojalo onda kada su na Matičnoj planeti živjela bića koja su rođena nekoliko stotina godina prije nego što se rodio Veliki Mislilac, ili ranije. To, dakako, ne znači da naš kosmos tada nije postojao, jer je on stvoren onda kada su na Matičnoj planeti stvorena prva živa bića, niti da će on prestati postojati onda kada od starosti poumiru sva bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti, jer će se u međuvremenu, ako Bog da, na toj planeti rađati druga živa bića.

Starost kosmosa u kojem mi živimo je, dakle, nemoguće odrediti na osnovu starosti pojedinih nebeskih tijela od kojih se on trenutno sastoji ili na osnovu njihove udaljenosti od kraja-početka svijeta, najvišeg neba. Oni koji se bave istraživanjem porijekla našeg kosmosa pokušavaju upravo to, što znači da su od istine udaljeni ni manje ni više nego što bi to bio slučaj kada bi biolozi i genetičari ustvrdili da je život na Zemlji nastao nekoliko stotina godina prije nego što je stvoreno najstarije biće koje na toj planeti trenutno živi i da su za to vrijeme bića koja na toj planeti žive evoluirala od ameba do ljudskih bića.

Problemi i ograničenja s kojima se svakodnevno susreću oni koji pokušavaju razumjeti svijet u kojem žive naveli su neke od njih da si postave sljedeće pitanje: „Na samom početku stvaranja nismo imali ni materiju, ni prostor, ni vrijeme, ali smo imali zakone fizike. Sada se nameće vrlo važno pitanje, na koje ne možemo dati odgovarajući odgovor: odakle ovi zakoni fizike?“[1] Kada biste ovo pitanje „čuli“ iz usta nekog od bića koja žive u nevidljivom svijetu na vašem planamu i koje razmišlja o stvaranju kosmosa u kojem on živi, odgovor bi vam se nametnuo sam od sebe.

Stvaranje i evolucija bića koja žive na Zemlji neraskidivo su povezani sa stvaranjem i evolucijom nevidljivog svijeta, kosmosa izgrađenog od nevidljive komponente postojanja njihovih nasljednih materijala. Zakoni fizike koji vladaju unutar tog kosmosa svoje postojanje „duguju“ postojanju zakona koji ravnaju organizacijom informacija zapisanih (u) molekulama naslijeđa svih bića koja trenutno žive na Zemlji i interaktivnom fizikalnom povezanošću organske građe tih molekula s organskom građom tijela i mozgova tih bića.

Istu logiku biste mogli (i trebali) primijeniti i kada je u pitanju porijeklo zakona fizike koji ravnaju kosmosom u kojem vi živite, jer su stvaranje i evolucija tog kosmosa neraskidivo povezani sa stvaranjem i evolucijom svih bića koja su nekada živjela na Matičnoj planeti i svih bića koja na toj planeti trenutno žive i jer ti zakoni svoje postojanje „duguju“ postojanju zakona koji ravnaju organizacijom informacija zapisanih (u) molekulama naslijeđa svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti i interaktivnom fizikalnom povezanošću organske građe tih molekula s organskom građom tijela i mozgova tih bića.

Sjetite se, energiji i česticama materije od kojih se sastoje sva nebeska tijela koja trenutno postoje u kosmosu u kojem vi živite analogni su molekule naslijeđa svih bića koja trenutno žive na Matičnoj planeti i linearni genetski tekstovi zapisani (u) njima. Zakoni fizike koji vladaju kosmosom (nasljednog materijala) u kojem vi živite „dolaze“, dakle, s tog mjesta.

„Način na koji se stvaraju teorije fizike je do kraja banalan i u istoj mjeri nepouzdan. Sve se svodi na pokušaje teorijskih fizičara da pronađu matematičke zakone koji bi podržali rezultate koje su eksperimentalni fizičari prikupili posmatranjem i mjerenjem. Matematički modeli koje stvaraju teorijski fizičari se, po njihovom vlastitom priznanju, ne mogu objasniti takozvanim fizikalnim pojmovima, dakle, onim što realno postoji. Oni ne kriju da su prisiljeni da svoje spoznaje iskazuju u terminima koji su ‘sve temeljniji’, ali, istovremeno, i ‘sve dalji od svakidašnjeg iskustva’.“[2]

Steven Weinberg

„Kvantna mehanika, sama po sebi, nije potpuna fizička teorija. Ona nam ne govori ništa o česticama, a ni o silama koje možda postoje.“[3]

Steven Weinberg

„Prema teoriji zvanoj kvantna kromodinamika, protoni i neutroni se sastoje od još jednostavnijih čestica. Tako teorija slabe struje i kvantna kromodinamika zajedno tvore standardni model fizike čestica.“[4]

John Horgan

„Postojanje elektrona ne može se izravno dokazati u stvarnosti, oni postoje u međuprostoru mnogih mogućih superponiranih stanja sve dok ih se silom ne dovede u jedno određeno stanje činom promatranja.“[5]

John Horgan

„Kako se možemo nadati da ćemo napraviti teoriju zasnovanu na opazivim stvarima kada se nijedan vid našeg iskustva – možda čak ni prostor ni vrijeme – ne pojavljuje na najtemeljnijim nivoima naših teorija?“[6]

Steven Weinberg

Konačan cilj teorijske fizike je „teorija svega“. Tim imenom istraživači zovu matematički uobličen model koji bi im omogućio da objasne sve ono što se dogodilo u prošlosti i što se trenutno događa u svijetu u kojem oni žive i da predviđaju buduća događanja. Trenutno, oni ne znaju kako je taj svijet nastao, kako su se u njemu stvarale galaksije, šta česticama materije od kojih se on sastoji daje masu, šta je gravitacija, kako je nastao genetski mehanizam i kako se u mozgu čuvaju informacije i ničim ne mogu potvrditi da bi „konačna teorija“ riješila bilo koji od tih „problema“, a da situacija bude još i gora, ne postoji niti jedna njihova teorija koju nije osporio barem jedan naučni eksperiment.

Kada bi fizičarima i pošlo za rukom da stvore teoriju kojom bi bili potpuno zadovoljni, to još uvijek ne bi značilo da su ljudska bića u potpunosti razumjela sve ono što se oko njih događa i da su spoznala pravu prirodu i smisao vlastitog postojanja. Ne čudi stoga što se iz dana u dan povećava broj onih koji čvrsto vjeruju u to da će konačna teorija biti sasvim drugačija od svega što su ljudska bića u stanju zamisliti.

„Svi fizički pojmovi su slobodne tvorevine ljudskog mozga…“[7]

Albert Einstein i Leopold Infeld

„Einstein je smatrao da svaka teorija, zapravo, sadrži neopazive veličine. Načelo da se upotrebljavaju samo opazive veličine naprosto se ne može dosljedno sprovesti.“[8]

Steven Weinberg

Savremena nauka zasnovana je na eksperimentu. Razmislite malo, kako je uopće moguće vršiti fizičke eksperimente s „neopazivim veličinama“ ili sa „slobodnim tvorevinama ljudskog mozga“?!

U zakonu vjerovatnoće očito postoji velika rupa, jer se ni slučajno neće dogoditi da ja i meni slični povjerujemo u tvrdnju da je sve što postoji u kosmosu u kojem živimo stvoreno bukvalno iz ničega, ili u tvrdnju da je postojanje bića koja žive na Zemlji ovisilo o munjama i katranu, ili u tvrdnju da je Objave napisao čovjek, ili u bilo koju drugu tvrdnju onih koji vjeruju da je njihovo postojanje rezultat haosa i slučaja. Nama su po tom pitanju stvari kristalno jasne; stvaranje i evolucija nekog kosmosa i svih bića koja u njemu žive jednako su nasumični kao što je to slučaj sa stvaranjem i evolucijom tijela, mozga i razuma nekog ljudskog bića nakon njegovog začeća.

O izgledima da su naučne teorije koje su zasnovane na zakonu vjerovatnoće usklađene s onim što se zaista događalo prilikom stvaranja i evolucije kosmosa u kojem vi živite ili prilikom stvaranja i evolucije živih bića na Zemlji puno toga možete saznati od čovjeka koji je neosporni autoritet među istraživačima stvaranja, fizičara i matematičara Stephena Hawkinga.

„Da je gustoća kosmosa jednu sekundu nakon velikog praska bila veća samo za jednu hiljadinku od jedne milijarde kosmos bi doživio kolaps već nakon deset godina. S druge strane, da je gustoća kosmosa u tom trenutku bila za taj iznos manja, kosmos bi za deset godina starosti pa nadalje bio zapravo prazan prostor.“[9]

Stephen Hawking

Na osnovu vlastite tvrdnje da je sve što postoji u stvarnosti u kojoj oni žive izgrađeno od materije i energije, dakle od onog s čime se oni svakodnevno susreću prilikom svojih istraživanja, neki od uglednijih fizičara su zaključili da će, prije ili kasnije, njihove teorije dati odgovore i na pitanja kao što su šta je život, ili šta je svijest, ili na koji način su fizikalno povezani tijelo i duh. Nagovarati ljude da sačekaju da ta „trava naraste“ da bi je oni mogli pasti graniči s uvredom, tim prije što ni oni koji su posijali njeno sjeme nisu potpuno sigurni da će se to dogoditi prije nego što se dimenzije njihovih glava višestruko povećaju[10].

O tome hoće li ljudskim bićima poći za rukom da naprave neki značajniji pomak u razumijevanju svijeta u kojem žive i sebe samih nerijetko su se izjašnjavali i oni od kojih se takvo što očekuje.

„Današnji fizičar je sputan, ograničen na usko-stručnu oblast; mora se držati te oblasti kako bi izgradio reputaciju i došao do sredstava i unapređenja, a sve to oduzima previše vremena. Njegova porodica strada. To je ono što zovem trkom pacova. U takvoj karijeri nema više radosti.“[11]

Edward Robert Harrison

„Posljednje desetljeće istraživanja rezultiralo je bezbrojnim potvrdama standardnog modela fizike čestica… Mi danas nemamo nikakav trag ili nagovještaj dobiven kroz eksperimente koji bi nas mogao povesti k izgradnji neke ambicioznije teorije.“[12]

Sheldon Lee Glashow

„Cijepajući materiju do njenih najsitnijih sastojaka, mi smo se znatno udaljili od zdravog razuma. Mi nemamo jedan instinktivni osjećaj za kvarkove i leptone. Oni se ponašaju naizgled neobično, što fizičari mogu razumno izraziti samo pomoću matematičkih jednačina. Žalosno su nam nejasni gradivni elementi svijeta u kojem živimo. Mi tek počinjemo razumijevati kosmos.“[13]

Steven Weinberg

„Ako ono što smatramo stvarnim zavisi od naše teorije, kako onda možemo od stvarnosti praviti temelj naše filozofije? … Nema smisla pitati odgovara li teorija stvarnosti, jer mi ne znamo kakva je stvarnost neovisna od teorije.“[14]

Stephen Hawking

U genijalna ostvarenja ljudskog uma, dakle, u ona otkrića koja su pomjerila granice u razumijevanju svijeta u kojem živimo i koja su se potvrdila u praksi, spada i kvantna teorija. Sama činjenica da temeljne postavke te teorije nisu u potpunosti razumijeli ni oni koji su je stvorili i nije toliko neobična, jer su se slične stvari događale i ranije. Ono što je u ovom slučaju novo je to što su se istraživači pomirili s činjenicom da razumijevanje kvantne teorije nadilazi mogućnosti ljudskog razuma, što, posredno, potvrđuje njihova tvrdnja da je „kvantna mehanika u biti teorija o tome šta ne znamo i ne možemo pretkazati“.[15]

„Filozofija kvantne mehanike je do te mjere neistinita za njenu upotrebu da čovjek počinje sumnjati da su sva ta duboka pitanja o smislu mjerenja zapravo prazna i da nam ih nameće naš jezik, jezik koji se razvio u jednom svijetu kojim gotovo u cijelosti vlada klasična fizika. Ali priznat ću da mi je malčice nelagodno što cio život provedoh radeći unutar jednog teorijskog okvira koji nikome nije baš jasan.“[16]

Steven Weinberg

„Čovjek mora kvantnu teoriju progutati čitavu i pri tom ne treba razmišljati kakav joj je ukus niti hoće li je moći svariti.“[17]

Richard Feynman

Zaista je teško progutati ovaj premudri savjet o gutanju bez razmišljanja nečeg što se ne može svariti, ali nakon višegodišnjeg vježbanja … ko zna, možda će to nekima od vas i poći za rukom.

Da biste se uspješno bavili stvaranjem u vidljivom svijetu i u nevidljivim svjetovima, vi morate pod lupu staviti sve svoje predrasude o instiutucionalnom obrazovanju i o istraživanju kao preduvjetu za intelektualno stvaralaštvo. Mislim da bi vam životno iskustvo genetičara Miroslava Radmana moglo pomoći da shvatite o čemu se tu radi.

„Znanstveno istraživanje je proces akvizicije znanja, odnosno prodiranje s granice znanja u neznanje … Velika otkrića se ne mogu planirati, jer se ta otkrića definiraju tek potrebom za stvaranjem nove riječi za opisivanje novootkrivene pojave … Treba investirati u onaj dio istraživačkog procesa koji je neizvjesan, odnosno u otkrića na potpuno nepoznatim područjima, koja su ustvari jedina revolucionarna otkrića … Treba inzistirati na raznovrsnosti i stati na kraj intelektualnom kloniranju … Tradicionalni pristup edukaciji uništava talente, dopuštajući samo najprikladnijima prolazak kroz ‘kalup’ … Strast za rizikom je jedina prepoznatljiva karakterna crta velikih inovatora u znanosti i umjetnosti.“[18]

Da bi razbio predrasude kako je Einsteinovo štivo „teško“, a ideja neshvatljiva, njegov najbliži suradnik, dr. Leopold Infeld, tješio je javnost riječima:

„Treba razlikovati tehniku od ideje, slično muzici. Niko ne može svirati Beethovena niti iko može pisati naučne članke o teoriji relativiteta, ako najprije nije savladao tehniku. Ipak, isto kao što čovjek može osjetiti duboko uzbuđenje slušajući Beethovena, iako uopće ne poznaje tehniku sviranja, tako se može osjetiti duboko zadovoljstvo kada se shvate osnovne ideje teorije relativiteta, čak i ako se ne razumije matematička tehnika.“[19]

Bića koja posjeduju svijest o nevidljivoj komponenti svog postojanja su stvaraoci. Oni razumiju ono što piše u Objavama i u knjigama „Nevidljivi svijet“ i „Pola vremena“ i to svoje svojstvo koriste prilikom stvaranja u nevidljivim svjetovima. Bez „razumijevanja“, „duboko uzbuđenje“ i „još dublje zadovoljstvo“ koje ćete, možda, osjetiti nakon čitanja ovih knjiga su sve drugo samo ne pravi put k stjecanju svijesti.

„Samo su dvije stvari vječite – kosmos i ljudska glupost, mada, za kosmos i nisam toliko siguran.“[20]

Albert Einstein