Pola vremena – Svijest

Dok sam bio polusvjesno biće i ja sam istinitim smatrao tvrdnje istraživača da moj mozak nije ništa drugo do mašina koju modificira moje iskustvo i da su promjene veza između neurona od kojih se on sastoji jedina posljedica mog razmišljanja. Sve druge tvrdnje činile su mi se još udaljenije od istine. Svijest o postojanju nevidljive komponente postojanja živih bića omogućila mi je da spoznam da se oni koji pokušavaju razumjeti na koji način funkcionira mozak i otkriti šta se krije iza fenomena svijesti još uvijek nalaze u „kamenom dobu“.

Nakon što pročitate sljedećih nekoliko citata, porazmislite malo o tome kako je moguće da oni koje čitav svijet doživljava kao autoritete bez imalo ustezanja priznaju da ne znaju kako je energija oživjela i da nemaju ama baš nikakvu predstavu o tome kako joj je pošlo za rukom da postane svjesna svog postojanja, a da, istovremeno, devedeset i devet posto ljudskih bića na ta njena svojstva „gleda“ kao na nešto što je njima jasno u toj mjeri da priglupim smatraju onoga ko time zamara svoj mozak.

„Mislim da duh izrasta iz kompleksnih neuralnih organizacija koje baš dobro ne razumijemo.“[1]

Stephen Jay Gould

„Svijest je, prema našem iskustvu, vezana za izvjesne događaje u organiziranoj živoj materiji, naime za izvjesne nervne funkcije.“[2]

Erwin Schrödinger

„Nadam se da će u dvadeset i prvom vijeku posustati i posljednje utvrde vitalizma. To praktično znači da ćemo napokon shvatiti šta je i kako funkcionira svijest.“[3]

Richard Dawkins

„Ni jedna teorija uma do danas ne vrijedi mnogo.“[4]

Francis Crick

„Nijedan izračunljivi model – tj. niti klasični fizikalni, niti informatički, niti neurologijski kakav trenutno postoji – ne može replicirati kreativnu, ili prije, intuitivnu snagu uma. Umu daje snagu neki suptilniji fenomen, vjerojatno povezan s kvantnom mehanikom.“[5]

Roger Penrose

„Ne mislim da ćemo dobiti zdravorazumski odgovor kad shvatimo mozak… Um je znatno složeniji sistem od genoma, a teorije uma će vjerovatno imati znatno ograničeniju objašnjavalačku moć… Proces na kojem se temelji svijest bi mogao biti toliko paradoksalan i teško shvatljiv, kao i kvantna mehanika.“[6]

Francis Crick

„Ti nisi ništa drugo do hrpa živaca.“[7]

Alisa Lewisa Carolla

„Neuroni moraju biti osnova svakog modela uma.“[8]

Francis Crick

„Zapanjujuća je hipoteza da ste vi, sa svojim radostima, tugama, uspomenama i ambicijama, osjećajem vlastite osobnosti i slobodne volje, zapravo samo djelovanje golemog sklopa živčanih stanica i njima pridruženih molekula.“[9]

Francis Crick

Ako je i od „golemog sklopa živčanih stanica i njima pridruženih molekula“ koji su dobili Nobelovu nagradu – previše je! Tim prije što nisu rekli ništa novo. U Bosni, naime, odvajkada žive ljudi za koje se kaže da su – živci. To je zato što je Bosna mala zemlja. U zemljama koje su mnogo veće od nje, pretpostavljam, žive i veći ljudi – hrpe živaca.

Vratimo se prethodnim citatima. Po Modelu, razum i svijest nekog ljudskog bića svoje postojanje „duguju“ postojanju organske građe tijela, mozga i molekula naslijeđa svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na planamu tog čovjeka i postojanju organske građe tijela, mozga i molekula naslijeđa svih bića koja trenutno žive u njegovom novom nevidljivom svijetu na planamima bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na njegovom planamu. Razum i svijest su, dakle, „paradoksalni i teško shvatljivi“ u istoj mjeri u kojoj se to može reći i za postojanje bića koja žive na Zemlji i razumijevanje onoga što se svakodnevno događa s organskom građom njihovih tijela i mozgova i s njihovim molekulama naslijeđa. Neću puno pogriješiti ako ustvrdim da je razum život u životu, da je svijest razum u razumu, ili, što je isto, razumov razum, ili da će bića koja su svjesna samo vidljive komponente svog postojanja shvatiti šta je to svijest tek kada postanu svjesna i nevidljive komponente svog postojanja. Toliko glede „suptilnijih fenomena koji umu daju snagu“.

Planeta izgrađena od nevidljive komponente postojanja vašeg nasljednog materijala (vaš planam) i sva bića koja na njoj žive (vaš razum) fizikalno su povezani i s vašim molekulama naslijeđa i s organskom građom vašeg tijela i mozga. Tu trebate potražiti odgovore na pitanja kao što su: na koji način vaš razum utječe na fizičke procese u vašem tijelu i mozgu (i obratno), kako se ono što se događa u vašem mozgu prevodi u vaše subjektivno iskustvo ili kako siva masa vašeg moždanog tkiva stvara vaš doživljaj vlastitog ja.

Onim čitaocima ove knjige koji se upuste u avanturu samostalnog razmišljanja o „nevidljivom“, vrlo brzo će postati jasno da kada su u pitanju spoznaje o razumu i svijesti niti jedno ljudsko biće, uključujući i one ljude koji se profesionalno bave istraživanjem tih fenomena, nije u povlaštenom položaju u odnosu na njih. Čak šta više! Za razliku od konkurencije, oni će imati lopatu i znat će gdje (i zašto) trebaju kopati.

„Svi naučnici koji se bave proučavanjem svijesti podjednako su udaljeni od rješenja, jer ga ni ne naslućuju.“[10]

„Niko nema pojma šta je svijest i koji su joj uzroci osim posve neodređeno.“[11]

„Mislim da problem svijesti neće biti riješen; to što shvaćamo da je vitalizam zastario, da možemo izraziti neke stvari u fizičkim terminima, ne znači da ćemo moći riješiti težak problem svijesti.“[12]

„Svijest vidim kao duboku zagonetku koju čeznem riješiti, iako vidim da nisam u stanju jasno formulirati ni narav samog pitanja.“[13]

„Što sam više slušala, čitala i razmišljala o tome, sve mi se više činilo nevjerovatno da molekule same za sebe kontroliraju unutarnju viziju, ideju ili emociju, pa čak, što je još neshvatljivije, generiraju subjektivnost osjećaja. Pa ipak svijest slijedi iz aktivnosti mozga. Mora da iz nje i izvire.“[14]

Izostanak bilo kakvih pomaka u  razumijevanju fenomena svijesti rezultirao je stanjem u kojem su i sami istraživači posao kojim se bave počeli doživljavati kao uzaludno gubljenje sredstava i vremena. Ovo stanje se donekle promijenilo otkrićem DNK molekula, ali je i to bilo kratkog daha. Trenutno, svijest je postala hobi kojim se u slobodnom vremenu bave isključivo dokoni i bogati. Ostali se potajno nadaju da će se nekad dogoditi nešto što će omogućiti nekim ljudima da postave pravo pitanje.

„Kao što pritisak okoliša selekcionira najsposobnije pripadnike vrste, tako i input u mozgu selekcionira skupne neurone – što korespondira s korisnim sjećanjima, primjerice – ojačavajući veze među njima… Prije mojeg otkrića bio je mrak, nakon njega je nastala svjetlost.“[15]

Gerald Edelman

„Nije nerazumno nadati se da kad objektivni korelativi svijesti budu objašnjeni, mi možemo negdje u tim objašnjenima primijetiti nešto, neki fizički sistem za obradu informacija, što odgovara našem iskustvenom znanju o svijesti samoj… Možda to neće biti objašnjenje svijesti, ali bit će nešto veoma blisko objašnjenju.“[16]

Steven Weinberg

Da pojasnim. Pod „objektivnim korelativima svijesti“ istraživači podrazumijevaju: „izvjesne fizičke i hemijske promjene u mozgu za koje uviđamo da su u korelaciji, kao uzrok ili posljedica, s promjenama u našim svjesnim mislima“[17].

Kritizirati rezultate nečijeg istraživačkog rada, a nemati pri tom jake argumente i ne ponuditi vlastito rješenje zasigurno nije karakterna osobina bića koja posjeduju svijest o postojanju nevidljivih svjetova. Nikakav izuzetak po tom pitanju nisu, dakako, ni rezultati onih koji uporno pokušavaju reducirati razum i svijest na njihove „objektivne korelative“.

Nerazumno je nadati se da će istraživači ikada pronaći fizički sistem za obradu informacija za kojim tragaju, a još nerazumnije da će do spoznaje šta je to svijest doći uspoređujući vlastito iskustveno znanje o svijesti i vlastita objašnjenja objektivnih korelativa svijesti.

Po Modelu, nasljednom materijalu koji je aktivan isključivo u ćelijama od kojih se sastoje pojedini organi u organizmu nekog čovjeka koji živi na Zemlji analogni su, u nevidljivom svijetu, čestice materije i energija od kojih se sastoje pojedini slojevi fizičke građe njegovog planama. Dijelu genoma koji je aktivan isključivo u ćelijama od kojih se sastoji mozak tog čovjeka analogna je, u nevidljivom svijetu, atmosfera na njegovom planamu. Dijelu genoma koji je aktivan isključivo u ćelijama od kojih se sastoji nervni sistem tog čovjeka analogna je, u nevidljivom svijetu, ukupna količina vode na njegovom planamu (u sva tri njena agregatna stanja). Ni gasni omotač, ni voda na planamu tog čovjeka nisu ni njegov razum ni njegova svijest. Onome što vi zovete razumom nekog bića koje živi na Zemlji analogni su vidljiva i nevidljiva komponenta postojanja (nasljednog materijala) svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na njegovom planamu. Ta bića su postepeno mijenjala strukturu i fizička svojstva atmosfere i vodenih masa te planete. Fizičkim i hemijskim promjenama u atmosferi, rijekama, jezerima i morima na planamu tog čovjeka, koje su prouzročila bića koja na toj planeti žive, analogne su, u vidljivom svijetu, promjene u njegovom nervnom sistemu i u ćelijama od kojih se sastoji njegov mozak. Posmatranjem promjena u tim sastavnim dijelovima fizičke građe tijela i mozga tog čovjeka, a oni koji se bave istraživanjima vezanim za razum i svijest samo to i mogu posmatrati, nemoguće je otkriti šta ih je uvjetovalo.

Ono što je „selekcioniralo skupne neurone“ nekog čovjeka nije, dakle, ono što je bilo „ubačeno“ u njegov mozak, nego je ono što je bilo „ubačeno“ u molekule naslijeđa bića koja žive na njegovom planamu. Fizičkim i hemijskim promjenama u mozgu i u nervnom sistemu tog čovjeka koje su u korelaciji, kao uzrok ili posljedica, s promjenama njegove slike svijeta analogne su, dakle, fizičke i hemijske promjene u atmosferi i vodenim masama na njegovom planamu koje su u korelaciji, kao uzrok ili posljedica, s promjenama u genomima bića koja na toj planeti žive. To znači da tvrdnja nekih istraživača da „svi pokušaji da se proširi oblast svijesti time što bismo se pitali da li se nešto kao što je svijest može razumno vezati za procese koji nisu nervne prirode moraju dovesti do nedokazanih i nedokazivih špekulacija“[18] ne samo da nije istinita, nego je i štetna.

Fizički sistem za obradu svih informacija koje su prikupila unutrašnja i vanjska čula nekog ljudskog bića koje živi na Zemlji i svih zaključaka njegovih razmišljanja sastoji se od njegovog planama, vidljive i nevidljive komponente postojanja svih bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na toj planeti i vidljive i nevidljive komponente postojanja svih bića koja trenutno žive u njegovom novom nevidljivom svijetu na planamima bića koja trenutno žive u nevidljivom svijetu na njegovom planamu.

„Svakako je nemoguće da teorijski fizičar, pa makar imao i neograničenu moć rasuđivanja, dedukuje iz zakona fizike da će jedna kompleksna struktura biti svjesna svoga postojanja.“[19]

Alfred Brian Pippard

Bića koja posjeduju svijest o nevidljivoj prirodi svog postojanja, Bogu hvala, ne boluju od teške bolesti duha čiji simptom je posjedovanje „svijesti“ o postojanju problema koji nadilaze kognitivne sposobnosti živih bića. To im omogućava da ignoriraju ne samo autoritete u nauci i teologiji, nego i nametnute norme ponašanja.

Dedukovati iz zakona fizike „da će neka kompleksna struktura postati svjesna svog postojanja“ jednako je „nemoguće“ kao i dedukovati iz tih zakona da će od sadržaja nevidljive, nabildane pra-tačke biti stvoreno sve što postoji u vidljivom svijetu, uključujući i same te zakone, ili da će od materije i energije od kojih se sastoji neka planeta biti stvorena živa bića, ili da će od molekula naslijeđa bića koja žive na Zemlji biti stvoren nevidljivi svijet. Zašto bi se neke od tih (ne)mogućnosti trebale apriori smatrati izvjesnijim od drugih? I zašto bi oni koji posjeduju svijest o tome da živa bića imaju i vidljivu i nevidljivu komponentu svog postojanja potvrdu tog svog svojstva trebali tražiti od polusvjesnih bića, dakle, od bića koja ne vide čak ni to da su se nad kompleksnu strukturu (sebičnih) gena koja sebe zove (sebično) čovječanstvo nadvili crni oblaci?

„Dobre volje s moje strane, pitam se sve ove dane, da li sam ja luda bijedna, il’ su drugi telad jedna.“[20]

Albert Einstein