Pola vremena – Tijelo i duh

„Čovjek teži oblikovanju, na način koji mu najviše odgovara, pojednostavljene i pregledne slike svijeta, kako bi nadvladao svijet iskustva i zamijenio ga na neki način vlastitom predodžbom… U tu sliku i njezino stvaranje on premješta težište emotivnog života kako bi našao mir i postojanost koji mu bježe u suviše uskim ogradama vrtloga vlastitog iskustva.“[1]

Albert Einstein

„Znanstvenik mora iskopati neke opće principe zapažajući neke zajedničke osobine što dopuštaju tačnu formulaciju, a koji se nalaze među velikim mnoštvom empirijskih činjenica. Nakon toga zaključak slijedi za zaključkom, često otkrivajući odnose što su vrlo daleko od provincije stvarnosti iz koje su izvučeni principi…“[2]

Albert Einstein

„Najvažniji zadatak je traženje najopćenitijih elementarnih zakona iz kojih se slika svijeta može dostići čistom dedukcijom. Do tih elementarnih zakona ne postoji ‘logički put’, već ih samo intuicija podržana neprekidnim dodirom s iskustvom može doseći.“[3]

Albert Einstein

„Može se stvoriti organizacija za primjenu nekog već ostvarenog otkrića, ali ne i za samo otkriće. Samo slobodan pojedinac može doći do nekog otkrića.“[4]

Albert Einstein

„Cilj nauke je ustanovljenje općih pravila koja određuju međusobnu vezu predmeta i događaja. Za ta pravila ili prirodne zakone apsolutna, opća valjanost nije dokazana, ali se traži.“[5]

Albert Einstein

„Objektivno znanje naoružava nas snažnim instrumentarijem za postizanje određenih ciljeva, ali sam konačan cilj i čežnja da ga dostignemo mora doći iz drugog izvora.“[6]

Albert Einstein

„Znanje istine kao takvo je divno, no ono je tako malo u stanju da bude vodič da čak ne može biti dokaz za opravdanost i vrijednost težnje prema spoznavanju te iste istine.“[7]

Albert Einstein

„Tačno je da su uvjerenja najbolje podržana iskustvom i jasnoćom misli. U tome se bezrezervno moramo složiti s krajnjim racionalistima. Međutim, slabo mjesto takvog gledanja na stvari je to da ona uvjerenja koja su potrebna i odlučujuća za naše ponašanje i procjenu ne mogu biti ustanovljena isključivo na čvrsto naučni način.“[8]

Albert Einstein

„Prenaglašavanje čisto intelektualnog stava u našem obrazovanju, često podešenog samo na činjenice i praksu, vodilo je slabljenju etičkih vrijednosti. Zbog praktičnog načina mišljenja, koje se poput smrtonosnog mraza nataložilo na ljudske odnose, međusobni ljudski obziri zarasli su u korov.“[9]

Albert Einstein

„Svako ko misli o budućnosti mora živjeti u strahu i teroru. To je prouzrokovano činjenicom da su znanje i osobine ljudskih masa neusporedivo niže od znanja i osobina malog broja onih koji stvaraju nešto vrijedno za zajednicu.“[10]

Albert Einstein

Uzročno posljedična veza između čisto intelektualnog stava i slabljenja etičkih vrijednosti ima i svoju sliku u ogledalu, uzročno posljedičnu vezu između čisto etičkog stava i slabljenja intelektualnih vrijednosti. Neka „treća“ mogućnost kao da i ne postoji. Pritisnuti obavezama, predrasudama i ograničenjima, mladi ljudi XXI stoljeća gotovo da i nemaju mogućnost da izaberu „i jedno i drugo“, tj. da žive i obrazuju se tako da razumijevanju materijalne i duhovne komponente stvarnosti u kojoj žive i spoznaji kauzaliteta i determinizma između ova dva ravnopravna dijela cjeline posvete približno istu količinu svojih sredstava, truda i vremena. To se prije svih drugih odnosi na one koji imaju ozbiljnu namjeru kupiti si polisu životnog osiguranja zvanu „biti intelektualac“.                                                                                                                                                                                                 

Prestravljena društvenom prijetnjom da će svako odstupanje od zacrtanog puta značiti „pobunu na brodu“ i „susret s ajkulama“, mlada ljudska bića se olako odriču razmišljanja o smislu istraživanja biti pojava i zakonomjernosti procesa, reducirajući tako svoju ličnost na sredstvo za ostvarivanje tuđih ciljeva. Pristajući na kompromise i prihvatajući ponuđene alternative, specijalističke studije na primjer, ti mladi „intelektualci“ se tješe da „kruška i nije bila zrela“. Radoznalost njihovog intelekta biva dotučena njihovim prvim naučnim „otkrićem“ ili tehničkim pronalaskom, nakon kojeg se prepuštaju uživanju u toj „svojoj“ prvoj u nizu velikih pobjeda koje namjeravaju izvojevati u borbi za opstanak, vjerujući sve više da život i ne može imati neki drugi smisao. Od tada, oni odbacuju svako tuđe mišljenje koje nisu u stanju shvatiti ili koje ne zadovoljava njihove interese, ne osjećajući se pri tom nimalo nelagodno zbog takvog svog ponašanja, i s velikim žarom nastavljaju se „samostalno“ baviti deskripcijom, interpretacijom, reprodukcijom i primjenom svega onoga što su otkrili, spoznali i stvorili „pobunjenici“.

Ovakav kakav trenutno jeste, svijet u kojem živite je jedna velika duševna bolnica u kojoj svi, bez izuzetka, nose „bijele mantile“ i ponašaju se u skladu s tim. Upitajte se ponekad, odgajate li ili liječite svoju djecu, volite li ili liječite svoje bračne drugove, sarađujete li s njima ili liječite one kojima ste nadređeni i kakve posljedice vašeg odgoja, ljubavi i saradnje će snositi svi oni čije živote, za njihovo dobro, čisto altruistički, pokušavate držati pod strogom kontrolom. Kontrola svega i svačega sahranit će i posljednju nadu da je sretan i slobodan život na Zemlji uopće moguć.

Siguran sam u to da nije mali broj onih koji iskreno žale što ljudski rod uopće postoji i stide se svoje pripadnosti vrsti koja sumanuto uništava sve ono što je život na Zemlji činilo lijepim. Bestidno lažu svi oni koji tvrde da naše potomke čeka podizanje nivoa kvaliteta življenja! Ova generacija ljudskih bića će svojoj djeci u naslijeđe ostaviti „prednosti“ koje sa sobom nosi život u zagađenoj i prenaseljenoj životnoj sredini, kloniranje ljudskih bića, genetsko modificiranje hrane, „suživot“ s atomskim naoružanjem, terorizmom i AIDS-om i sve ostalo što je stvorila, a za šta se i njoj samoj čini da postoji isključivo zato da bi čovjeku zagorčavalo život. Međutim, kao i za sva druga bolesna stanja, i za ovo u kojem se Zemlja trenutno nalazi postoji prirodan „lijek“ – osvješćenje! Svijest o kojoj je u ovom slučaju riječ zasnovana je na čvrstoj vjeri u postojanje novih, do sada nepoznatih uzroka onoga što se događa u stvarnosti u kojoj živite i u vašem tijelu i duhu. 

U svom „Uvodu u filozofiju“ Rasim Muminović poručuje:

„Svijest koja hoće spoznati sebe mora steći svoje vlastito iskustvo. Ljudski rod je još uvijek nesposoban prihvatiti spoznaje koje mu nude genijalni pojedinci. Zdrav razum upada u proturječje, nezreo za dijalektičku igru duha, boji se svega što nije činjenica i zato se nepromišljeno zatrpava faktima. Mišljenje mora ići dalje od činjenica ako hoće da ih razumije i utvrdi njihovo mjesto i funkciju u moru dijalektičke kauzalnosti svijeta…

Priklanjajući se realnosti koju uzima za polazište, intelekt se približavanjem njenoj biti gubi u beskonačnosti pred kojom ostaje začuđen. U stvari, što je bliži biti pojava, udaljeniji je od važećih uvjeta spoznaje i mogućnosti njene provjere, što ga tjera da se bavi ne samo spoznajom svijeta, nego i mogućnostima svoje spoznaje…

Znati nešto znači poznavati kauzalne veze koje ga povezuju s drugima i determinante koje ga čine takvim, a ne drugačijim. To zna onaj koji svoje tvrdnje može dokazati, makar i posredno…

Isključivost je znak nemoći da se u bitnim stvarima krene dalje od početka i umakne inerciji koja se uporno opire progresu. Nužda i radoznalost su osnove svakog mišljenja…

Zbog nesnosnih proturječja i prijetećih strahota epohe, ljudi nisu u stanju razborito misliti pa više vjeruju no što sumnjaju, prihvaćaju nego osporavaju ono što im se nameće…

Slično pameti, ni pravi autoritet se ne daje, nego stiče, nema veze sa prošlošću koliko ni sa gotovom spoznajom, može zapovijedati i nailazi na poslušnost kada više zna i bolje sagledava pojave…

Kada jedan oblik trezvenog mišljenja prevazilazi neki drugi, prevazilaženje ima najčešće značenje radikalne kritike. Danas je misao obazriva i ne vjeruje da se velika budućnost ljudskog roda može ostvariti samo na jedan način i poznatim sredstvima…

Sva spoznaja prirode ima svrhu da se razumiju uzroci stvari. Rezultati dokazuju da zlatni plodovi znanja dozrijevaju samo tamo gdje nisu bili traženi. Velike stvari pretpostavljaju odgovarajući trud bez kojeg je njihovo ostvarivanje nerealno očekivati.“[11]

Ako je sve što postoji sadržano u tri prostorne i jednoj vremenskoj dimenziji kosmosa u kojem vi živite, ako je taj kosmos nastao iz ničega u događaju koji je opisan kao Veliki prasak, ako se količina u njemu prisutne energije nije mijenjala od njegovog nastanka do sada i ako mu sudbinu kroji drugi zakon termodinamike, a, trenutno, niko „ozbiljan“ u sve to ni malo ne sumnja, onda ne samo da „neće biti velikih otkrića u budućnosti koja bi se mogla usporediti s onima koje su nam pružili Darwin ili Einstein ili Watson i Crick“[12], nego je, usprkos činjenici da trenutno živi više naučnika nego što ih je ukupno živjelo u prošlosti, skori kraj nauke neizbježan.

„Ni jedan liberalni naučnik nema vremena za pojam relativnosti istine. Naravno, znanost izvire iz društva, svi znanstvenici djeluju u kontekstu društva. Ali, ondje negdje postoji i vanjska zbilja i mi joj se kroz povijest znanosti doista približavamo.“[13]

Stephen Jay Gould

Po mnogo čemu, posao kojim se bave istraživači sličan je poslu rudara. Rudnici znanja omogućavaju društvu razvoj i čine ga manje ovisnim od hirovite „vanjske zbilje“. Rudari znanja dobro znaju koliko truda, sreće i sredstava je potrebno da bi dragocjeni materijal ugledao svjetlo dana. I mada oni to nerado priznaju, ove vrijedne ljude gotovo paralizira uvijek prisutna mogućnost da potporni stubovi u „jami“ u kojoj oni „kopaju“ ne izdrže tektonska pomijeranja „tla“. Zato im ni na kraj pameti nije da kopaju na nestabilnim terenima, a jame koje su, tragajući za istinom, već iskopali pretvaraju u neosvojive tvrđave znanja – paradigme.

„Paradigme su široki pogledi koji mogu biti istiniti ili lažni, ali ih ljudi prihvaćaju kao istine. Kao takvi, oni usredsređuju pažnju na one zaključke koji se slažu s tom paradigmom i tako ograničavaju sve moguće inovacije izvan nje. Ako naučnik ne uskladi svoje zaključke unutar jedne prihvaćene paradigme, drugi naučnici će ih vjerovatno odbaciti kao metafizičke ili previše problematične.“[14]

Noam Chomsky

„Paradigma je zbirka procedura ili ideja koje implicitno upućuju naučnike u šta vjerovati i kako raditi. Većina naučnika nikad ne dovodi paradigmu u pitanje. Oni rješavaju zagonetke, probleme čija rješenja pojačavaju i proširuju opseg paradigme, prije nego li je dovode u pitanje.“[15]

Thomas Kuhn

„Uspjeh znanosti potječe iz neke vrste slučajne konvergencije istine o svijetu i strukture našeg kognitivnog prostora. A to jeste slučajna konvergencija, jer nas evolucija nije stvorila za to; ne postoji nikakav pritisak na diferencijalnu reprodukciju koji je doveo do sposobnosti da se rješavaju problemi kvantne teorije. Mi smo to imali. To postoji iz istog razloga zbog kojeg postoji i mnogo drugih stvari: iz nekog razloga koji niko ne razumije.“[16]

Noam Chomsky

Po Modelu, ljudska bića koja žive na mom planamu niti su, niti će ikada biti svjesna činjenica da materija i energija od kojih je izgrađeno sve što postoji u njihovom „Sunčevom sistemu“, pa i oni sami, nije ništa drugo do nevidljiva komponenta postojanja mog nasljednog materijala i da su u njihovim molekulama naslijeđa i u molekulama naslijeđa bića koja žive na njihovim planamima upisivane moje spoznaje o materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj ja živim koje sam stjecao tokom svog života. Zbog toga će i ona doći do zaključka da su rezultati intelektualnog rada njihovih istraživača posljedica „slučajne konvergencije istine o svijetu i strukture njihovih kognitivnih prostora“. Moje postojanje predstavlja i te kakav „pritisak na njihovu diferencijalnu reprodukciju“ i samo bi ih ono moglo osposobiti za „rješavanje problema kvantne teorije“.                                                                             

Richard Dawkins tvrdi kako je živo, kao i sve drugo, sastavljeno od komplicirano organiziranih molekula te da je potpuno jasno načelo po kojemu ta organizacija postaje složenija, implicirajući kako je DNK kod jednako mističan koliko i kompjuterska bušena kartica[17].

Gospodinu Dawkinsu bi kompjuterska kartica trebala biti dovoljno misteriozna čak i u slučaju da na njoj ne postoji niti jedna rupa, jer bi u suprotnom on morao znati zašto postoji ono „nešto“ od čega je ona izgrađena, od čega i kako je to „nešto“ nastalo, šta mu daje masu, zašto se na elementarnom nivou ponaša šizofreno i, konačno, zašto bi njegovi odgovori na ta pitanja, sve i da ih ima, morali biti u skladu s istinom, kad ni njemu samom nije jasan mentalni proces pomoću kojeg je do njih došao. Ispraznost i tlapnja!

„Iluziji o neograničenoj prodornoj snazi mišljenja stoji nasuprot iluzija naivnog realizma, shodno kojoj stvari jesu takve kakvim ih mi našim čulima primjećujemo. Ova iluzija vlada svakodnevnim životom ljudi i životinja; ona je također i polazište nauke, naročito prirodnih nauka.“[18]

Albert Einstein

„Posmatrač koji umišlja da gleda kamen posmatra u stvari, vjerujemo li fizici, učinke tog kamena na njega. Stoga izgleda da je nauka u sukobu sa samom sobom: kada sebe smatra najobjektivnijom uranja, protiv svoje volje, u subjektivizam. Naivni realizam vodi fizici, a fizika sa svoje pak strane pokazuje da je ovaj naivni realizam, ako ostaje dosljedan, pogrešan. Logički pogrešan, dakle pogrešan.“[19]

Bertrand Russell

Racionalisti vjeruju da se vitalizam nikada neće oporaviti od teškog udarca koji mu je zadalo mapiranje ljudskog genoma. I zaista, kreacionistički (religiozni) pogled na stvaranje svega što postoji napuštaju čak i oni koji su ga bili spremni braniti svim sredstvima, ali ga, istovremeno, objeručke prihvataju oni kojima je to „ne razmišljaj ni o čemu“ stanje puno komfornije od bilo kojeg drugog i kojima se jako dopadaju fašističke implikacije pogrešno protumačenih poruka iz Svetih knjiga. Bez obzira kakav stav po tom pitanju budu zauzeli svjesni stanovnici mog planama, istina je samo jedna, oni zaista „potiču iz misteriozne biti ili sile“ koja se ne može reducirati na fizičke procese u prostor-vremenu kosmosa nasljednog materijala, kao što to tvrde vitalisti za porijeklo bića koja žive na Zemlji. Tu misterioznu bit predstavljaju 23 para hromozoma od kojih se sastoji moj nasljedni materijal i organska građa mog tijela i mog mozga.

„Suština naše nauke je otkrivanje onih objašnjenja koja su ugrađena u logičku strukturu prirode.“[20]

Steven Weinberg

Nakon kompletiranja genoma, naučnici su došli do zaključka da se oko 97% teksta DNK sastoji od gena koji ne rade ništa smisleno. Razlog postojanja tog „genetskog otpada“ neki naučnici vide u sebičnom ponašanju gena, kojima je jedini cilj stvoriti što više vlastitih kopija. Potragu za drugim mogućim objašnjenjima oni smatraju „ili intelektualno neplodnom, ili uzaludnom“[21].

Otkriće specijaliziranih funkcija, koje unutar genoma vrše kopiranje, odsijecanje, spajanje, redigovanje i premještanje dijelova DNK, natjeralo je neke naučnike da ideju o prostom DNK obrascu, koji diktira razvoj i funkcije organizma, zamjene konceptom fluidnog genoma, koji posjeduje mogućnost reprogramiranja. I zaista, izmjene u DNK uzrokovane djelovanjem visoko uređenih biohemijskih sistema jednako su stvarne kao i izmjene nastale slučajnim hemijskim događajima ili greškama u toku njenog kopiranja.

„Svaki gen je jedna vrlo duga rečenica sastavljena od samo četiri slova. Projekt ljudski genom treba proučiti sve te rečenice i konačno shvatiti zašto je svaka rečenica uskladiva sa svima drugima u knjizi čovjeka.“[22]

James Watson

„Zamislite knjigu u kojoj bi stranice bile izmiješane tako da imate slova, cijeli tekst, ali bez smisla. Naravno, takva knjiga bila bi nečitljiva. Upravo takvo je trenutačno stanje s ljudskim genomom, znamo redoslijed slova, ali ne i smisao cjelokupnog teksta.“[23]

Miroslav Radman

Naivno vjerovanje da razumijevanje „genetskog teksta“ ovisi o „opismenjavanju“, za što će biti potrebno uložiti manje ili više truda, sredstava i vremena, svrstava genetičare u krug savremenih alkemičara, gdje se već duže vrijeme nalaze fizičari, astronomi, psiholozi i teolozi. „Pročitati“ životne funkcije iz linearnog genetskog teksta zapisanog (u) molekulama naslijeđa nekog ljudskog bića i shvatiti zašto je svaka rečenica uskladiva sa svima drugima moći ćete ako, i samo ako, posjedujete svijest o postojanju nevidljive komponente njegovog postojanja, postojanja u vidu neorganske materije i energije od kojih su, u kosmosu nasljednog materijala, izgrađeni njemu pripadajuća zvijezda i sva nebeska tijela koja oko nje kruže, uključujući i planetu na kojoj se razvio život!

Jedan od jačih razloga zbog kojih običnim smrtnicima ne polazi za rukom da razumiju teorije koje im nude istraživači je sveprisutni „višak ili manjak dijelova“. Slika svijeta zasnovana na više od devedeset i pet procenata nedostajuće materije i energije u kosmosu, pedeset i sedam elementarnih čestica materije, dvije temeljne i nekoliko perspektivnih fizičkih teorija, bezbroj filozofskih, socioloških, psiholoških i teoloških teorija, devedeset sedam procenata „sebičnih“ gena u genomu i osamdesetak procenata neiskorištenog dijela organske građe mozga neizbježno upućuje na zaključak: ili Majstor koji je sve to stvorio nije znao šta radi, ili „šegrti“ nisu dorasli da daju svoje sudove o Njegovom djelu!

Iako nova slika svijeta, dakle, slika svijeta zasnovana na svijesti o „nevidljivom“ i Modelu, dovodi u sumnju većinu dogmi na kojima počivaju savremena nauka i teologija, ona ni u kom slučaju ne omalovažava rezultate rada uglednih istraživača i teologa. Nesposobnost ljudskih bića da razumiju teorije koje su sama stvorila posljedica je manjkavosti njihovog spoznajnog aparata. Razumjeti temeljne postavke tih teorija mogu samo bića koja su svjesna i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja i koja znaju da postoje i oni uzroci fizičkih događanja koji nisu ograničeni prostor-vremenom vidljivog svijeta.

Prisustvo svjesnih bića na planamu nekog čovjeka koji živi na Zemlji nedvosmisleno bi potvrdilo da je taj čovjek postao svjestan postojanja nevidljivih svjetova i da je njegova životna sredina evoluirala u toj mjeri da može podržati stvaranje tog nivoa razvoja njegovog tijela i duha. Bez obzira na postignuti nivo razvoja njihovog tijela i duha, nesvjesna bića koja žive na vašem planamu moraju se „prilagođavati“ promjenama u njihovoj životnoj sredini, ili, što je isto, bez obzira na postignuti nivo razvoja vaših logika i etika, sve dok vi ne postanete svjesni postojanja nevidljivih svjetova vaša slika svijeta će se radikalno mijenjati, a vaše ponašanje će biti sve manje logično i etično svaki put kad dođe do radikalnih promjena u vašem materijalnom i duhovnom okruženju ili u vašem tijelu, mozgu i genomu. Kada ih budete stvorili, svjesni stanovnici vašeg planama (vaše najevoluiranije etike) će se od ostalih bića koja na toj planeti žive razlikovati po sposobnosti razumijevanja i mijenjanja (prilagođavanja svojim potrebama) stvarnosti u kojoj žive, što će njih učiniti manje ovisnim o hirovima prirode, a vaš razum manje ovisnim o promjenama u organskoj građi vašeg tijela, mozga i genoma i o promjenama u vašoj životnoj sredini. Kraće rečeno, kada na planeti izgrađenoj od nevidljive komponente postojanja vašeg nasljednog materijala, koja egzistira u nekom dijeliću prostor-vremena nevidljivog svijeta, budu hodala i bića svjesna svog postojanja dio vašeg razuma (onaj dio koji se sastoji od tih bića) bit će sposoban oduprijeti se utjecaju onoga što se događa u vašem materijalnom i duhovnom okruženju i u vama samima i diktatu vašeg tjelesnog i duhovnog naslijeđa.

Sve što ste do sada pročitali i sve što ćete pročitati u preostalom dijelu ove knjige ni u kom slučaju nije nešto od čega ovisi postojanje kosmosa nasljednog materijala. Nevidljivi svjetovi postoje neovisno o tome znate li vi to ili ne znate i znam li ja opisati njihovo postojanje ili ne znam. Ja te svjetove ne stvaram, nego ih pokušavam razumjeti. Zato je besmisleno pitati me zašto je, na primjer, autonomnom nervnom sistemu nekog ljudskog bića analogan sloj tečnog metala koji se nalazi između plašta i jedra, a ne neki drugi sloj fizičke građe planete izgrađene od nevidljive komponente postojanja njegovog nasljednog materijala, jer to može, a ja mislim i da jeste, ali ne mora biti tako. Ono u što sam potpuno siguran je da kosmos nasljednog materijala postoji i da je sastavni dio stvarnosti kojoj još pripadaju kosmos u kojem ja živim i kosmos iz kojeg je nastao kosmos u kojem ja živim. To što ja vjerujem da Model odražava stvarno stanje u ova tri svijeta i što se trudim da živim u skladu s tim uvjerenjem nikoga ne bi trebalo sputavati da misli svojom glavom.

Svijest o „nevidljivom“ je mojim prijateljima i meni omogućila da spoznamo do sada nepoznate uzroke događanja u našim tijelima, mozgovima i razumima i u materijalnoj i duhovnoj komponenti stvarnosti u kojoj živimo i da shvatimo šta zaista piše u Svetim knjigama. To nas je učinilo suštinski različitim od svih ostalih bića koja žive na Zemlji. Mi znamo da nije u našoj moći da nekoga „osvjestimo“ i zato to nikada nećemo ni pokušati uraditi. Znamo i to da će, zahvaljujući Bogu, Velikom Stvoritelju i Velikom Misliocu, bića sličnih nama uskoro biti puno više. Ovom knjigom mi im želimo olakšati porođajne muke.

Pametni ljudi su shvatili da „različiti nivoi iskustva zahtijevaju opis i analizu pomoću različitih termina“[24]. Opis i analiza svakog višeg nivoa iskustva postignutog razmišljanjem o nevidljivim svjetovima i o učincima nevidljive komponente postojanja živih bića na stanje u njihovom tijelu i duhu zaista zahtijevaju uvođenje velikog broja novih termina. Iskreno se nadam da će se „jezik nevidljivog svijeta“, koji će bića koja su svjesna i vidljive i nevidljive komponente svog postojanja uskoro oformiti, drastično razlikovati od nepotrebno kompliciranog jezika kojim se služe neki istraživači, filozofi i teolozi prilikom opisivanja stvarnosti u kojoj žive, čiji bi se neobičan način vođenja monologa mogao svrstati u kategoriju „tresla se gora – rodio se miš“. Također, vjerujem da je i vama „u oči upala“ naglašena sklonost ljudskih bića da se prilikom sporazumijevanja sa sebi sličnima koriste mimikom, rukama, nogama ili nekim još egzotičnijim sredstvom neverbalne komunikacije na koje je jedini mogući komentar: „Car je, zaista, gol“. Vjerovatno ste se susretali i s onima koji su podrazumijevali da i vi posjedujete moć čitanja tuđih misli, pa su zato tokom razgovora s vama izgovarali svaku treću riječ i svaku drugu rečenicu, a pauze popunjavali tako što su vam upućivali značajne poglede.

Na vlastitom iskustvu sam se uvjerio kako se osjeća čovjek kojem ni uz najveći trud ne uspijeva razumjeti ono što mu se govori. Da bih skratio muke i sebi i njemu, ja bih u takvoj situaciji svog sugovornika upitao da li je barem njemu jasno to što mi želi opisati ili objasniti, jer bi samo u tom slučaju bilo smisleno nastaviti naš razgovor. E pa da znate – meni je jasno!