Vrijeme je sposobnost svijesti da svoje fizičke i psihičke radnje i događaje, koje vrši, opaža i pamti linearno, tj. onim redoslijedom kojim se oni dešavaju. To znači da, ako nema nikakvih radnji, ni događaja, tada nema ni vremena.
Opažanje i pamćenje vremena, tj. redoslijeda radnji i događaja, za razumijevanje zakona po kojem svijest postoji, je bitno jer pomoću njega jedino je moguće razumjeti uzročno-posljedične veze između fizičkih i psihičkih radnji i procesa koje svijest vrši, koje jedne iz drugih nužno slijede linearno. Bitno je, dakle, da se razumije da ove radnje i procesi imaju svoj redoslijed po kojem počinju, traju i zavržavaju se, koji ne može da se remeti i da upravo taj redoslijed koji se ciklično ponavlja ima značenje vremena, kao nečega što vječito, nezaustavljivo i bespovratno, linearno, protiče.
Ovakav način razumijevanja vremena govori nam da je “putovanje kroz vreme” samo zabluda i mašta, jer ne može da se putuje kroz nešto što ne postoji. Postoje samo događaji koji su se desili, koji se dešavaju ili će da se dese, a kroz njih ne može da se putuje. Kad bi moglo, to bi značilo da je relativno da li uzrok prethodi posljedici ili posljedica uzroku, odnosno, da je relativno da li ćemo prvo da se rodimo ili umremo. Brzina događaja kojom se oni ređaju jedni iza drugih takođe u tome ne igra nikakvu ulogu jer, ma koliko brzina bila velika, događaji ne mogu preskakati u prošlost ili budućnost jedni preko drugih, već mogu samo linearno, po sistemu uzročno-posljedičnih veza, kao fizičke i psihičke radnje, da proističu jedni iz drugih, tj. jedni poslije drugih.
Ovo, naravno, važi i za sva kretanja materijalnih tijela kroz prostor. Ma koliko velika brzina tih kretanja bila, vrijeme će uvijek u njoj predstavljati koordinatu određenih dužina prijeđenog puta tih tijela, čiji redosljed u stvarnosti (osim u mašti) nikada ne može da se remeti, u smislu da neke dijelove ranije, pređenog puta, stavljamo poslije, i obratno, jer bi tada značilo da jedno tijelo može da stigne na cilj prije nego je i krenulo sa starta.
Međutim, treba naglasiti da za svijest vrijeme ne važi – ona je izvan vremena. To je razumljivo jer svijest nije ni radnja, ni događaj, ni tijelo, tj, nije vrijeme, već vršilac radnji i događaja i graditelj tijela, tj. vremena. Zato svijesti uvijek ima – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – a određenih njenih radnji i događaja, tj. tijela, bude samo jednom i nikad više. Jednu određenu radnju ili događaj koju svijest izvrši (uzrokuje) danas, ne može izvršiti (uzrokovati) nikad više. Može istu takvu ili sličnu, ali onu istu, ne može nikad više. Kad bi mogla, onda vremena ne bi ni bilo jer bi svaku radnju i događaj svijest mogla po želji da stavlja bilo u prošlost, sadašnjost ili budućnost. Međutim, ne može. Jednu određenu radnju i događaj koju je svijest izvršila, na primer, u prošlosti, ta radnja i događaj uvijek će da ostanu u prošlosti, da se upravo po njoj poznaje prošlost. A onu koju nije izvršila, a namjerava da izvrši, služi svijesti da po njoj poznaje budućnost. Jer samo radnje svijesti – prošle, sadašnje i buduće – su vrijeme i to je ono što može da se vidi da teče i prolazi. Jedino svijest, niti teče, niti prolazi. Ona je jedina koja tu prolaznost čini mogućom i jedina koja je te prolaznosti svjesna, kao i svoje neprolaznosti.