Bez informacije/znanja ne bi mogla da nastane, niti postoji ni jedna materijalna forma u svemiru. Znanje se uvijek sastoji iz dva dijela:
1. Znanja o obliku sistema kretanja i rada, tj. o fizičkom obliku i unutrašnjoj građi materijalne forme;
2. Znanje o međusobnim odnosima živih i svjesnih elemenata u sistemu prilikom njihovog kretanja i rada.
Oba ova znanja se uvijek nalaze u mozgu sistema iz kojeg se putem kolektivne svijesti, po potrebi, prenose u sve ostale dijelove sistema, kako bi oni bili u stanju da se po tim znanjima razvijaju u određeni tjelesni oblik. Na primjer, kao što u ćeliji ljudskog tijela postoje geni koji u sebi nose znanje o čovjeku po kojem se razvija ljudski organizam. Ili kao što u mozgu ljudskog tijela postoji znanje o čovječanstvu po kojem se razvija čovječanstvo kao organizam.
Kada je riječ o znanju o fizičkom obliku i građi sistema, to znanje može da bude beskonačno raznoliko – onoliko koliko su raznolike materijalne forme, velike i male, od kojih je svemir građen.
A kada je reč o znanju o međusobnim odnosima, ono je univerzalno i podjednako važi na svim nivoma, unutar svih velikih i malih sistema kretanja i djelovanja u hijerarhiji svemira. Ovo znanje važi kao istina koja se podrazumijeva sama po sebi i ima značenje najboljeg prirodnog i logičkog rješenja o tome kako se u sistemu najefikasnije izbjegava zlo, a ostvaruje dobro. O ovom znanju će da bude riječi posebno, kasnije, pod naslovom “Prirodni sistem vrijednosti”, jer to je nešto što sve ljude posebno zanima; nešto oko čega se vrti cijela ljudska istorija; nešto što je od uvijek bilo poznato, ali u praktičnom životu još nikada nije bilo na pravi način primijenjeno. To je znanje o neravnopravnim (nepravednim) odnosima sa značenjem nezadovoljstva/zla i znanje o pravedni (ravnopravnim) odnosima sa značenjem zadovoljstva/dobra.