Početka postojanja svijesti nije bilo. Ono što postoji, jednostavno, ne može imati svoj početak, jer ono je to koje postoji – od uvijek i za uvijek. To je istina koja se podrazumijeva sama po sebi.
Da pokušam ovo objasniti šire!
Pošto se ovde radi o svijesti, koja bez znanja ne može da bude svijest, a da znanja ne može da bude bez prethodnog iskustva, tj. kretanja, a da isto tako ni kretanja ne može da bude bez prethodnog znanja i mišljenja koje u svijesti inicira kretanje, to se odgovor na pitanje postojanja/nepostojanja početka svijesti, kao i prvenstva psihičkog nad fizičkim i obratno, veoma pojednostavljuje.
Svodi se na jedini mogući odgovor, a to je da svijest vječito, uvijek iznova, ciklično, pokreće se i stiče znanje. Potom se zaustavlja, čuva to znanje, da bi pomoću njega ponovo mogla da poželi da se pokrene i samim tim ponovo stekne to isto znanje. Drugim riječima, svodi se na odgovor da je u vječito postojećoj svijesti svemira uvijek bilo nekog znanja koje je prethodilo svakom njenom kretanju i djelovanju i da je uvijek bilo nekog njenog kretanja i djelovanja koje je prethodilo svakom njenom iskustvu, tj. znanju.
Da bude jasnije, to podrazumijeva da psihičko i fizičko vječito stoje u uzajamnoj uzročno-posljedičnoj vezi i odnosu i da jedno bez drugog nisu mogući. Odnosno, podrazumijeva da je uvijek bilo neke koke koja je prethodila jajetu i da je uvijek bilo nekog jajeta koje je prethodilo koki.
Da ne bude zabune, to podrazumijeva da prva koka ili prvo jaje koji su putem razvoja svijesti nastali u ovom sadašnjem svemiru, nisu bili prvi koji su se uopšte pojavili, već da je jaja, pilića, kokoški i pijetlova bilo beskonačno u prošlost u svim prethodnim svemirima koji su postojali prije ovog, o kojima je svijest svemira u sebi sačuvala znanje, kao i o svim drugim materijalnim formama, pa sada u ovom svom novom razvojnom ciklusu, tj. u sadašnjem svemiru, po tom istom znanju, svojom mišlju i voljom, od sebe same, putem samorazvoja, gradi sve današnje koke i jaja. Uostalom, kao i nas same i sve drugo.
Na ovaj način zaključujemo da za postojanje svijesti i svemira važi isto pravilo i zakon kao i za jaje i koku. Kao što u jajetu koke postoji znanje o koki, pomoću kojega se jaje postepeno preobražava u koku, da bi zatim koka to isto znanje ostavila u novom jajetu po kojem će ona ponovo da se razvije u koku, isto tako i cijeli energetsko/materijalni svemir, po znanju o sebi koje nosi u sebi, bez početka i kraja, uvijek iznova, vječito nastaje i nestaje, gradi se i ruši, diže se i pada, jednom riječju, diše.
A na nama je sada samo da na osnovu ličnog, kao i naučnog iskustva i poznavanja postojanja nas samih i cijele prirode, zaključimo i shvatimo da mi sami, kao i cijela priroda/svemir, ne postojimo po načinu vječitog trajanja već po načinu vječitog ponavljanja, sa značenjem samoodržavanja.
Uz napomenu da tokom svih tih vječitih procesa ponavljanja, energija/materija, materijalne forme i znanje o njima su ti koji se ponavljaju. Svijest se nikada ne ponavlja. Ona je ta koja se pomoću tih ponavljanja samoodržava.
Ponavljanje i samoodržavanje je ujedno i odgovor na pitanje: kako svijest postoji?
Na kraju pogledajte šta njemački filozof Fihte kaže o vječitom ponavljanju:
Citat:
”Ja da samo jedem i pijem, da bih opet mogao ogladniti i ožedniti, pa jesti i piti tako dugo dok me otvoreni grob podno mojih nogu proguta i dok sam kao hrana ne bih isklijao iz zemlje? Ja da stvaram bića sebi jednaka, da bi i ona jela i pila i umirala, pa ostavljala za sobom sebi jednaka bića, koja će činiti isto što sam ja već činio? Čemu ta kružnica, koja se neprestano vraća sama u sebe, ta igra koja uvijek iznova započinje na isti način i u kojoj sve nastaje da bi nestalo, i nestaje da bi opet moglo nastati, kao što je već bilo; to čudovište, koje neprestano samo sebe proždire, da bi sebe opet moglo roditi, i koje se rađa da bi sebe opet moglo proždreti? Nikada to ne može biti određenje mojega bića, i nikakvoga bića. Mora da ima nešto što jeste, jer je nastalo, i što dakle ostaje, a pošto je jednom nastalo, ne može nikada više opet nestati. To, pak, što ostaje, mora sebe proizvoditi u mijeni prolaznoga i trajati u njemu, pa ga talasi vremena prvobitnog i nepovrijeđenog moraju nositi dalje.”