Po zakonu postojanja može da postoji samo onaj ko je sam svoj razlog, uzrok, svrha i posljedica, tj. samo onaj ko je živ i svjestan, čija je životna energija dovoljna (ni manja, ni veća) da održava samu sebe. Međutim, ta energija ne može da postoji u stalnom, nepromijenjenom obliku i količini, nego postoji tako što mora neprestano i uvijek iznova, ciklično, da se troši i obnavlja. Kada su u pitanju ljudi, oni svoju životnu energiju troše tako što je tokom rada i umaranja prenose na materijalna dobra koja proizvode – hranu, odjeću, obuću, stanove, energiju itd. Zašto ih proizvode? Zato što su im potrebna da pomoću njih obnavljaju svoju životnu energiju koju troše prilikom proizvodnje, jer život je, kao što smo vidjeli, točak koji se stalno na isti način vrti i prilikom te vrtnje sam sebe troši i obnavlja. Taj točak mora da troši energiju da bi mogao da se vrti i to trošenje se ne može zaustaviti, pa točak, već kad se vrti, treba energiju uzgred i da proizvodi, ako ne želi da ostane bez nje i da se zaustavi. Naša ljudska životna energija, na primer, bi se potrošila i ako se čovjek ne bi kretao, radio, ni proizvodio. Kao što bi se potrošila i ako bi je trošio nenamjenski, na recimo, pravljenje i rješavanje političkih, nacionalnih, vjerskih, rasnih, klasnih i drugih sličnih problema, pa je ne bi imao dovoljno za proizvodnju materijalnih dobara, koja su jedino sredstvo pomoću kojeg čovjekova životna energija može da se obnavlja, bez koje bi umro. Čovjek, dakle, mora da radi da bi živio i mora da živi da bi radio, sviđalo nam se to ili ne, jer to je proces koji se odvija po logici postojanja svijesti koji ni jedna stvar, ni pojava u svemiru ne može da izbjegne, ni promijeni. Svaki pokušaj da se taj proces prevaziđe ili izbjegne, uvijek za svoju posljedicu ima stradanje i zlo. Zbog toga, taj proces mora da se održava i to isključivo pomoću dobro organizovanog ekonomskog sistema, zbog čega su sve organizacije u prirodi – atomi, nebeska tijela, sistemi nebeskih tijela, ćelije, tijela biljaka, životinja, ljudi itd – isključivo ekonomske radne zajednice i sistemi i ništa drugo. Političke, vjerske, nacionalne i klasne zajednice, sistemi, znanja, zakoni i moralne norme koje “krase” ljudsko društvo samo su pokušaji izigravanja prirodnog sistema vrijednosti, što za svoju posljedicu već milenijumima ima zlo, jer njihov jedini cilj je to da do potrebne životne energije dođu bez trošenja vlastite. Zato, dok god ove zajednice i institucije postoje i dok god one po svojim zakonima i moralnim normama uređuju organizaciju života i rada ljudskog društva, vladaće neznanje, laž, ratovi, haos i zlo.