Mnogi stoje na stanovištu da do nekog pomaka i napretka od zla ka dobru nikada neće doći, prosto iz razloga što misle da su ljudi po svojoj prirodi zli. Oni misle da prilikom pokušaja mijenjanja ljudskog društva od zla ka dobru prvenstveno treba mijenjati pojedince, jer društvo je zbir pojedinaca. Mnogi to pokušavaju već hiljadama godina, ali uspjeha još uvijek nema. Zašto?
Nije to zbog neznanja principa jedinstva, ljubavi, mira, reda i rada kao najboljeg prirodnog principa opstanka čovjeka i cijelog ljudskog društva, koji je svim ljudima svijeta već odavno poznat. Danas u svijetu postoje mnogi pokreti i sekte koje propagiraju ljubav i mir. Kroz Hristovu zapovjest “Ljubi bližnjega” hrišćanstvo to čini već dvije hiljade godina. Ali uzalud. Zlo i dalje vlada svijetom. Ponovo, zašto?
To je zbog neznanja praktične primjene principa ljubavi. Ta praktična primjena nije stvar pojedinca da on, kako mnogi misle: “radi na sebi”, “prosvijetli se” i tako postane dobar, da bi, kada svi pojedinci tako postanu dobri i cijelo ljudsko društvo postalo dobro. Upravo je obrnuto. Društvo je to koje treba da počne da “radi na sebi” i “prosvijetli se”, tj. prvo ono treba da postane dobro, da bi tek potom i pojedinci u društvu postali dobri. Imajući na umu činjenicu da se pojedinci ne rađaju ni dobri, ni zli, već ih društvo nakon rođenja, vaspitanjem i obrazovanjem (manipulacijom), sa ciljem da ih prilagodi sebi, čini dobrim ili zlim – zavisno od toga da li je društvo dobro ili zlo.
Ogromna je razlika između društva i pojedinca. Društvo nije samo zbir pojedinaca, kako mnogi misle. Društvo je uvijek sistem (organizacija) rada i podjele rezultata rada i uvijek je sistem taј koji može da bude dobаr ili zao. U zlom sistemu svi pojedinci koji ga čine su redovno zli i obrnuto. Upravo kao u priči o paklu i raju koju sam gore naveo, u kojoj su pakao i raj bili samo dva različita sistema preživljavanja pojedinaca. U paklu pojedinci su prinuđeni da se bore jedni protiv drugih i čine zlo da bi preživeli, a u raju su morali da se uzajamno pomažu i čine dobro zato što je u raju vladao drugačiji sistem.
U ljudskom društvu je isto. Da bi ljudi počeli da se vole, ne treba mijenjati ljude, već naše sadašnje društvene i ekonomske zle moralne norme, zakone i sisteme koji prisiljavaju ljude da se bore jedni protiv drugih za svoj opstanak. To zlo može da se izbjegne isključivo promjenom naših sadašnjih društvenih i ekonomskih zakona i sistema koji će da se temelje na pravednoj podjeli rada i razultata rada, u kojoj pojedinac radi samo jedan određeni posao u korist cijele zajedice, a uživa u rezultatima rada cijele zajednice. Upravo onako kako su to uradile ćelije i organi ljudskog tijela. Nikakvi problemi ne postoje da i ljudsko društvo uradi isto. To je samo pitanje izbora. Odnosno, pitanje razvojnog nivoa naše svijesti u pogledu shvatanja koji od dva moguća prirodna principa i sistema našeg života, rada i preživljavanja je bolji i efikasniji – da li princip i sistem podjele, mržnje, konkurencije i borbe ili princip i sistem jedinstva, mira, reda, rada, ravnopravnosti, ljubavi, uzajamnog pomaganja i saradnje?