Dok god je unutar jednog sistema u primjeni znanje i princip podjele, mržnje, konkurencije i borbe, dotle u njemu, među svjesnim elementima, tj. subjektima sistema, vladaju neravnopravni odnosi jer se podrazumijeva da su subjekti tada podijeljeni na pobjednike i pobijeđene, nadređene i podređene, na uzvišene i ponižene, na one koji imaju sva prava i one obespravljene, na robovlasnike i robove, na bogate i siromašne, na neradnike i radnike itd. itd. Upravo neravnopravni odnosi su uzrok neprestanih rušenja tako uređenih sistema i organizacija jer se pobijeđeni, poniženi, obespravljeni, siromašni itd. nikada ne mire sa svojim društvenim položajem i stanjem, iz razloga jer tako uređeni sistemi za njih ne predstavljaju okolnost u kojoj njihov život može neometano da se pretače kroz svoja tri prirodna stanja i jer u tako uređenim sistemima za njih slobode, životnog zadovoljstva i dobra, nema. Tek sa prelaskom društva na primijenu znanja i principa jedinstva, ljubavi, pomaganja i saradnje, koji podrazumijeva ravnopravne odnose svih u sistemu u pogledu podjele rada i raspodjele rezultata rada, organizacija postaje stabilna i prestaje da se ruši jer kao takva predstavlja okolnost u kojoj se veoma lako ostvaruje sloboda, tj. okolnost u kojoj život svih pojedinaca može neometano da se pretače kroz svoja tri prirodna stanja.
