Živeći po principu podjele, mržnje, konkurencije i borbe naša civilizacija se razvijala u pravcu svog samouništenja i upravo je dostigla takav kritični razvojni trenutak. Mi se sada nalazimo na samoj prekretnici – kada treba da donesemo kolektivnu odluku za samouništenje ili promjenu svih naših dosadašnjih shvatanja, navika i običaja i odlučimo se za samospasenje. Vremena za odlaganje više nema jer naša planeta je prenaseljena, maksimalno zagađena, klima se mijenja na gore, prirodni resursi su pri kraju, veliki dio čovječanstva živi u siromaštvu i gladuje. Nije ostalo još mnogo vremena do trenutka kada ćemo svi početi da se davimo u vlastitom izmetu, kada ćemo, kao i obično, početi da optužujemo jedni druge kao krivce koji treba da se kazne, a smrtonosnog oružja koje smo napravili za samokažnjavanje je toliko mnogo da njime možemo višestruko da se samouništimo, tako da je malo vjerovatno da će neko da preživi. Čak ni mrtvi, koji po zakonu postojanja nužno moraju stalno da se reinkarniraju, a koji će poslije samouništenja naše civilizacije, prilikom svoje nove inkarnacije na Zemlji, pošto neće biti ljudi da ih rode, biti prinuđeni da se reinkarniraju u neku nižu vrstu, pacove, insekte i sl. i tako se ponovo nađu u praistoriji, prinuđeni da sve ponovo počnu iz početka, jer su u svojoj prethodnoj inkarnaciji uništili sve. Kao što su to, po svoj prilici, učinili Atlantiđani, pa mi kao njihovi bijedni ostaci i potomci smo morali hiljadama godina da se trudimo i mučimo da bi ponovo dostigli onaj razvojni civilizacijski nivo na kojem su oni bili u trenutku samouništenja. Zbog toga ne bi trebalo da ponovimo istu grešku jer mi se sada nalazimo na istoj takvoj životnoj prekretnici koju oni nisu umjeli da prebrode. Ne oni, stari Atlantiđani, već mi, jer, zapravo, mi smo ti isti Atlantiđani koji smo poslije svoga samouništenja morali i dalje da se inkarniramo na Zemlji i ponovo se razvijamo i stičemo izgubljena znanja.