U vezi spoznaje svijesti važno je napomenuti da takva vrsta spoznaje nije moguća. Drugim riječima, svijest ne može spoznati samu sebe ni na jedan mogući način, ni čulno ni vančulno. Ne zato što to uistinu nije moguće, već zato što tu ničega nema koje bi na bilo koji način moglo da se spozna. Prosto iz razloga jer svijest je jedna obična praznina/ništa. Bilo da svijest, kada se nalazi u aktivnom stanju, samu sebe čulno posmatra iz vana, bilo da samu sebe vančulno posmatra iznutra, uvijek se na kraju dođe do spoznaje i rezultata da je svijest, ništa. Jedino što svijest o sebi samoj može da sazna jeste da ona postoji i da samu sebe zove imenom ja. I naravno, da je ona ta koja raspolaže sa onih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti (naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja) i da pomoću njih od sebe same, postupno, vremenom, može da napravi šta god poželi – česticu, atom, nebesko tijelo, ćeliju, biljku, životinju, čovjeka, elektronski računar ili bilo šta drugo. Kojom prilikom je za nju opažljivo i spoznatljivo samo to njeno naprezanje, kretanje i rad. Odnosno, opažljivi su i spoznatljivi samo rezultati njenog naprezanja, kretanja i rada (čestica, atom, nebesko tijelo, ćelija, biljka, životinja, čovjek, elektronski računar itd.), a ona sama koja iz njihove nutrine svojim naprezanjem, kretanjem i radom čini da oni budu to što jesu, nije.
Naravno, iako svaka od ovih materijalnih formi jeste svijest, s obzirom da je svijest kao njihov uzrok nedjeljiva od njih, mi ne možemo uzeti i posmatrati jednu česticu, atom, ćeliju čovjeka itd i reći: to je svijest. To nije svijest, već su to sve samo vidljivi rezultati njenog fizičkog naprezanja, kretanja i rada. Zato ne možemo tvrditi da mi čulnim, naučnim posmatranjem i izučavanjem svih ovih fizičkih radnji, koje čulnono opažamo kao čestice ili materijalne forme, istovremeno posmatramo i izučavamo samu svijest. Isto kao što, na primjer, ne možemo tvrditi da mi, posmatranjem i izučavanjem čovjekove fizičke radnje trčanja izučavamo samog čovjeka kao trkača ili izučavanjem čovjekove psihičke radnje mišljenja izučavamo i samog čovjeka kao mislioca. Sve su to samo posljedice fzičkog i psihičkog rada čestica svijesti koja čovjeka gradi, ali ne i sama svijest koja kao pokretač i vršilac svih tih radnji djeluje iznutra u svojstvu uzroka svega toga.
Sve ovo, dakle, podrazumijeva da čovjekova psiha nije svijest. Tako na primjer, misao sama po sebi nije svijest, već mislilac koji misli. Što važi i za ostale četiri psihičke radnje: opažanje, osjećanje, pamćenje i razumijevanje. Pomoću tih psihičkih radnji svijest ne može ni da opazi ni da spozna samu sebe, već samo ove svoje psihičke radnje i pomoću njih zna da ona sama postoji i da je ona ta koja sve te radnje vrši. Da bi mogla da “opazi samu sebe”, ona mora iz stanja praznine i ništavila, tj. iz stanja mirovanja da pređe u stanje naprezanja i kretanja da bi na taj način mogla da bude opažljiva. A kad to učini i tako svojim naprezanjem, kretanjem i radom samopreobrazi se u česticu, atom, ćeliju, čovjeka itd, tada to opet nije ta sama svijest (koja se napreže, kreće i radi), već su to i dalje samo opažljive radnje njenog naprezanja, kretanja i rada.
Uz napomenu da čak i duboka meditativna stanja svijesti u kojima čovjek isključuje svoja materijalna čula, a pri tome i dalje ostaje budan, sa ciljem da otkrije šta stoji iza granice čula, još uvijek su stanja svijesti u kojima se koriste psihičke sposobnosti opažanja, osjećanja i pamćenja. I sve to što se na bilo kom meditativnom nivou opazi i osjeti i dalje nije sama ta svijest koja sve to opaža, osjeća i pamti. Sve to su i dalje samo psihičke radnje svijesti, bilo da je riječ o svijesti meditanta ili nekim drugim, vančulno opažljivim svjesnim energijama koje okružuju meditanta, sa kojima je on tokom meditacije u neposrednom kontaktu i komunikaciji.
Najkraće rečeno, kada u potpunosti prestane upotreba fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, tada prestaje i svaka spoznaja, pa i spoznaja svijesti. A kad se koriste fizičke i psihičke radnje, tada ponovo ne postoji ništa drugo što bi svijest mogla da spozna do samo te svoje fizičke i psihičke radnje. I naravno, mogućnost da uz njihovu pomoć, a to znači posredno, o sebi sazna samo toliko da ona postoji i da je ona ta koja sve te radnje vrši. Sve u smislu i duhu one Dekartove izreke: “Mislim, dakle, postojim”. Koju bi mogli nadopuniti navođenjem i ostalih šest sposobnosti svijesti i reći: naprežem se i krećem se (radim), dakle, postojim; opažam svoje naprezanje i kretanje (rad), dakle, postojim; pamtim i osjećam svoje naprezanje i kretanje (rad), dakle, postojim; mislim i razumijem svoje naprezanje i kretanje (rad), dakle postojim.
Kao što vidimo, u svim ovim primjerima svijest jedno može sebi da kaže, ja postojim ili ja jesam i ništa drugo. Sve ovo i jeste glavni razlog što u okviru prirodnih nauka o svemiru kao fizičkoj i psihičkoj radnji i posljedici svijesti danas sve znamo, a o samoj svijesti kao njegovom uzroku, ništa. Zato jer se o njoj i ne može saznati ništa. Zato jer ona i jeste ništa. Tek kad se napregne i pokrene svijest postaje nešto.
Ništa i nešto su dva različita stanja svijesti.
Da bi tako na kraju došli do jednog neobičnog, naizgled apsurdnog, ali istinitog zaključka i saznanja. To je da materijalni svemir kao fizička i psihička radnja svijesti, o kojemu danas znamo gotovo sve, za kojeg još uvijek mislimo i vjerujemo da postoji, zapravo, ne postoji. A da svijest kao vršilac svih tih radnji koje zovemo imenom “svemir”, o kojoj ne znamo ništa i za koju mnogi vjeruju da i ne postoji, zapravo, uistinu, jedino i postoji.