Da bi u potpunosti bilo odgovoreno na pitanje šta postoji nije dovoljno samo konstatovati da kvantno polje postoji, već je potrebno odgovoriti i na pitanje šta to polje jeste, odnosno, pokušati dati i njegov puni opis.
Na prvi pogled može izgledati čudno da prazan prostor/polje, u kojemu nema, ni energije, ni materije, ni materijalnih formi, za koje bi se prije moglo reći da je ništa, nego nešto, može da se opiše još i nekim drugim riječima, osim jednom jedinom riječju: ništa. Ali nije tako. Riječ “ništa” je samo opis onoga što se čulno, iz vana gledano, može saznati o tom polju. Jer, nema to polje samo svoju, za posmatrača iz vana, čulno nevidljivu, tj. nematerijalnu spoljašnjost, već i svoju, samo tom polju poznatu, subjektivnu unutrašnjost. Pa tako, da bi u potpunosti odgovorili na pitanje šta postoji, pored toga što ćemo odgovoriti na pitanje šta to polje za posmatrača iz vana jeste, treba da pokušamo odgovoriti i na jedno od najtežih filozofskih pitanja, za koje se do sada mislilo da odgovora nema, koje glasi: šta to polje kao “stvar po sebi” jeste? Odnosno, šta ono za sebe u sebi jeste?
Zaključak da to polje mora da ima subjektivnu, samo tom polju poznatu, unutrašnjost, izvodi se iz naučnog iskustva po kojem je kretanje čestica kvantnog polja (kretanje čestica energije/materije) samokretanje, koje ne bi bilo moguće kad unutar tog polja ne bi bilo sile koja to polje iznutra tjera na kretanje. Koja se u tom polju mora manifestovati kao sposobnost tog polja da se samo po sebi napregne i pokrene, a zatim i evoluira. I ta sposobnost, kao nedjeljivi, nestvorivi i neuništivi dio tog polja mora da ima značenje postojanja i značenje glavnog i prvog uzroka – kao što i samo to polje ima.