Naprijed izvedeni zaključak da samo svijest postoji nije ni jedinstven ni nov. Mnogi svjetski filozofi i naučnici su o tome na razne načine već izrekli svoje mišljenje. U vezi s tim evo riječi indijskog fizičara, više poznatog kao filozofa i jogija, Maharišija, koje to potvrđuju:
”U osnovi svijeta stoji ujedinjeno polje svih prirodnih zakona. To je nešto nematerijalno, vanvremensko, nemanifestovano, neaktivno. To je veliko ništa koje je početak i uzrok svega. U njemu postoji sve, sve velike i male stvari, svi svjetovi, svi oblici, svi odnosi, ali samo kao princip, kao ideja, kao latentna mogućnost. To je čista svijest. I kad se dio te čiste svijesti, makar i najsitnija njena čestica, izdvoji i stupi u aktivno stanje, kad postane dinamična, pretvara se u konkretnu stvar, u materiju, u biće, u svemir. To ništa ima potpunu svijest o sebi jer je čista svijest. Ima ogromnu, beskonačnu moć samoorganizovanja, jer je kreativno, jer je ujedinjeno polje svih sposobnosti, svih mogućnosti. Njegova priroda je savršenstvo, sklad, harmonija, blaženstvo, i sve što nastaje iz toga zadržava tu osobinu, ostaje blaženstvo.”
Takođe, sjećam se, u vrijeme kada sam jednom davno čitao jednu od knjiga američkog antropologa Karlosa Kastanede, ima jedan dio u njoj u kojem Don Huan, stari indijanski vrač, objašnjava podjelu svijeta na “tonal” i “nagual” i razliku između to dvoje. On tu kaže da su “tonal” i “nagual” dvije polovine svijeta, zatim, da je “tonal” sve ono što nas okružuje, što je vidljivo i što je imenovano. A da “nagual”, kao druga polovina svijeta nije ništa od svega toga i da mu se ne može dati nikakvo ime, ali da je on ipak taj koji čini sve i da bez njega ništa ne bi bilo moguće. Što neodoljivo podsjeća na podjelu svijeta na svemir kao posljedicu i svijest kao njegov uzrok o kojoj ja sada govorim.
Naravno, i sve svjetske religije, kada govore o postojanju boga kao uzroka svijeta, očigledno govore o postojanju svijesti. Ali to nije vrijedno da se komentariše jer, od religije do religije, pod pojmom i riječju “bog” se podrazumijeva svašta. Vrijedno je samo ono religijsko stanovište koje kaže da je Bog stvorio svijet iz ništa i da se Bog može spoznati samo u sebi. To navodi na zaključak da se tu ipak radi o svijesti, imajući na umu da je svijest ta koja stvara svijet iz sebe same koja je (relativno) ništa i da čovjek u sebi ne može saznati da postoji bilo šta drugo do svijest.
Razlika između mog i drugih mišljenja i zaključaka – da samo svijest i njene fizičke i psihičke sposobnosti postoje, samo je u tome što ja precizno nabrajam koje su to sposobnosti. Ovo je nužno zato što bez analize uzročno-posljedične povezanosti fizičkih i psihičkih radnji koje svijest mora naizmjenično vječito da vrši da bi se kao takva održala, ne bi bilo moguće do kraja razumjeti zakon postojanja. Odnosno, ne bi bilo moguće razumjeti odgovore na preostala dva veoma važna egzistencijalna pitanja koja glase: kako svijest postoji i zašto postoji, koja su važni dijelovi zakona postojanja.