Nezadovoljstvo/zlo nije moguće trajno eliminisati iz života, ali ga je moguće izbjegavati trajno. Ovoga puta pogledajmo to na primjeru disanja naših pluća. Mi dišemo zato jer bi osjećali nezadovoljstvo u vidu gušenja zbog nedostatka kiseonika u tijelu ako ne bi disali. Međutim mi to gušenje ne osjećamo iz razloga jer smo naučili kako treba ravnomjerno, ritmično da dišemo a da se ne gušimo – da svaki put udahnemo i izdahnemo vazduh prije nego počnemo da se gušimo. Tako je moguće na vrijeme izbjegavati sva zla i nezadovoljstva, ali samo ako poznajemo pravila i zakone po kojima se oni naizmjenično javljaju i djeluju. To praktično znači da postojanje nezadovoljstva i zla nema negativno značenje za postojanje svijesti, već pozitivno, pošto ono brine o njenom postojanju. Javlja se samo kada je njeno postojanje ugroženo da ju upozori na tu ugroženost i natjera da od nje pobjegne, pa svijest tako, po načinu trajnog izbjegavanja zla, trajno postoji.
To podrazumijeva da se nezadovoljstvo/zlo javlja samo dok se putem iskustva ne nauče pravila dobra i zla. Dok se ne stekne znanje dobra i zla. Sva moguća znanja jedino tome i služe i na to se svode. Da se nauči kako se trajno izbjegava zlo, a ostvaruje i doživljava samo dobro. Kao što su naša pluća naučila kako trajno, ritmično da dišu, a da se ne guše.
Proces razlučivanja i učenja dobra i zla je vrlo spor razvojni proces, iz razloga što često u početku razvoja svake materijalne forme kao sistema kretanja i rada, mnoga zla počnu da se razvijaju kao da imaju značenje dobra. Čovječanstvo kao svjesna materijalna forma koja je još uvijek na niskom stupnju razvoja je najbolji primjer za to. O ovome će opširno da bude riječi kasnije, pod naslovom “Prirodni sistem vrijednosti”.