Mi odgovor na ovo pitanje oduvijek znamo. Cijela priroda i sve ono iz čega se ona sastoji to zna. To je nešto što čak nije nužno ni da se zna jer to je nešto što od uvijek postoji u nama, samo po sebi, kao dio nas samih, čak kad to i ne znamo, niti o tome mislimo. To, nešto, je jedna od gore već pomenutih, za postojanje svijesti, nužnih psihičkih sposobnosti. To je sposbnost da svijest svoje postojanje osjeća kao zlo (nezadovoljstvo) ili dobro (zadovoljstvo). Od kojih osjećanje zla uvijek igra ulogu uzroka, a osjećanje dobra, ulogu svrhe, odnosno, cilja i smisla postojanja svijesti. Od kojih osjećanje zla uvijek ima značenje “ne”, a osjećanje dobra značenje “da”. Od kojih osjećanje zla uvijek ima značenje nepostojanja svijesti, odnosno, značenje da je postojanje svijesti nekim njenim negativnim, pogrešnim kretanjima i djelovanjima ugroženo ili mu je umanjen smisao. A osjećanje dobra, značenje postojanja svijesti, odnosno, značenje da su kretanja i djelovanja svijesti pozitivna, odnosno, da su u skladu sa ciljem i svrhom njenog postojanja tj. samoodržavanja.
Pa onda, kad god se desi da svijest prilikom svojih kretanja i djelovanja osjeti zlo, a time ujedno i ugroženost svoga postojanja ili umanjenost smisla – imajući na umu da je osjećanje zla negativno stanje svijesti koje ona ne podnosi – dešava se to da svijest uvijek, po svaku cijenu teži da ga se oslobodi. Odnosno, teži da iz stanja osjećanja zla pređe u stanje osjećanja dobra. A pošto jedini način da u tome uspije je taj da iz stanja svojih negativnih kretanja i djelovanja koja ugrožavaju njeno postojanje, pređe u stanje pozitivnih koja to postojanje omogućuju, to ona na kraju uvijek tako i čini. To je ujedno i način na koji svijest vječito bježeći od zla ka dobru, ujedno bježi i od svog nepostojanja ka svom postojanju, uzrokujući tako sebe.