Kad ne bi bilo uzroka i svrhe postojanja svijesti, tada postavljati pitanje, zašto svijest postoji, ne bi imalo smisla.
Kada je riječ o uzroku, odmah treba da se istakne da ništa ne može da postoji bez uzroka, pa ni svijest. To je istina koja se podrazumijeva sama po sebi. No, pošto osim svijesti ništa drugo ne postoji koje bi moglo da bude njenim uzrokom, to ne preostaje drugo nego da zaključimo da je svijest sama svojim uzrokom i da pokušamo otkriti i objasniti taj uzrok, odnosno, način na koji ona to čini.
Uz znanje da taj uzrok, koji je ona sama, svijest, mora da se manifestuje u njoj samoj kao dio nje same, kao sila koja je primorava da postoji, kojoj ona kao svoja posljedica ne može da se odupre, jer u protivnom takva sila ne bi imala značenje uzroka.
Što se tiče svrhe postojanja svijesti, to takođe mora da bude sastavni i nedjeljivi dio svijesti i da se manifestuje u njoj samoj. To uvijek mora da bude njen cilj – kojemu ona vječito teži.
Pa bi tako, na ovaj način, najkraći odgovor na pitanje, zašto svijest postoji, glasio – da svijest postoji zato što mora jer je sila koja u svojstvu uzroka samu sebe primorava na to. I da postoji zato jer ona u sebi nosi cilj svog postojanja kojemu ona vječito teži, koji predstavlja svrhu i smisao njenog postojanja.
A nama sada ostaje samo da, kao bića sagrađena od iste one svijesti od koje je sagrađen cijeli svemir, u sebi otkrijemo i objasnimo uzrok i svrhu našeg postojanja (s obzirom da svijest možemo spoznati samo u sebi) i da na taj način ujedno otkrijemo i objasnimo uzrok i svrhu sveukupnog postojanja.