Zato jer tako mora. To je jedina mogućnost da nešto postoji. Sile zla i dobra, koje se naizmjenično i uvijek iznova smjenjuju i uzajamno uslovljavaju jedna drugu, na isti način kao koka i jaje, su te koje, djelujući iznutra svega u prirodi sve pokreću i primoravaju da sve tako bude.
Zlo i dobro, dakle, ne traju vječito, ali se vječito, naizmjenično ponavljaju, tako što uvijek jedno iz drugog slijede. Kad god i gdje god se pojavi zlo, ono će uvijek imati značenje želje (volje) i težnje za njegovim oslobađanjem, tj. prelaženjem u stanje dobra, koje će, na kraju uvijek da prevlada. Da bi zatim to dobro bilo uzrokom ponovnog pada, tj. ponovnog postepenog prelaženja u stanje zla, jer dobro nije sila koja pokreće. Kad se ono dostigne to je znak da je cilj postignut i da kretanje više nije ni potrebno. Niti je moguće jer više nema zla kao uzročne sile koja tjera na kretanje, tj. na oslobađanje od zla, a dostizanje dobra. Poslije čega nužno slijedi ponovni pad svijesti iz njenog pokretnog, energetsko, materijalnog, fizičkog stanja u ono isto, prvobitno stanje mirovanja i odmaranja. Poslije čega cijeli postupak se na isti način ponavlja.
Kako sve to izgleda u praksi možemo izučiti i razumjeti jedino po načinu posmatranja i uzučavanja postojanja nas samih i našeg vlastitog svjesnog jastva u nama i njegovog stalnog prolaženja kroz bezbrojna, različita, uzajamno uslovljena psihička i fizička stanja, kako kretanja i nekretanja, tako i zla i dobra. Iza svakog našeg, pa i najmanjeg fizičkog pokreta i radnje stoji osjećanje zla koje nas primorava na izvršenje pokreta ili radnje, a sve to u cilju ostvarenja dobra, odnosno u cilju oslobađanja od osjećanja zla.
Da ne bi bilo zabune treba pomenuti da postoje i druge riječi koje koristimo za označavanje pojma “zlo”. Jedna od tih riječi je nezadovoljstvo. Takođe i riječ želja ili volja. Kad imamo želju/volju da napravimo neki pokret ili da nešto uradimo, ta želja/volja se u nama uvijek manifestuje kao osjećanje nezadovoljstva/zla što se još uvijek nismo pokrenuli i to željeno uradili. Koja će nas na kraju uvijek natjerati da donesemo odluku da se pokrenemo i to uradimo. Sve sa ciljem da bi se oslobodili nezadovoljstva zbog neurađenog, a potom osjetili zadovoljstvo/dobro zbog urađenog. Tako na primjer kada nam u plućima i tijelu ponestane kiseonika i to ugrozi opstanak našoj svijesti i tijelu, automatski će se u nama pojaviti osjećanje zla/nezadovoljstva koje zovemo imenom gušenje, sa značenjem želje/volje za udahnućem, koje će nas na kraju i natjerati da udahnemo i tako produžimo svoj opstanak i osjetimo zadovoljstvo/dobro zbog udahnuća. A kada udahnemo, mi ne možemo ostati trajno u tom stanju udahnuća, jer će se u nama ponovo pojaviti osjećanje nezadovoljstva/zla u vidu zamora pluća prilikom udahnuća, tj. u vidu želje/volje za izdahnućem koje će nas natjerati da izdahnemo, tj. da vratimo pluća u prvobitni položaj mirovanja i odmaranja sa značenjem zadovoljstva/dobra, u kojem su se pluća nalazila prije udahnuća. Poslije čega će ovaj psihofizički proces disanja pluća nastaviti na isti način da se odvija tokom cijelog ljudskog vijeka.
Rad želuca je isti kao i rad pluća. Iza svakog punjenja i pražnjenja želuca hranom stoje osjećanja zla i dobra u vidu gladi i sitosti, koja primoravaju želudac na njegovo stalno punjenje i pražnjenje.
Kad svake večeri tokom cijelog života idemo u krevet na spavanje, a u jutro se dižemo i počnemo da se krećemo i radimo i to je rezultat nezadovoljstva/zla u vidu osjećanja premorenosti i zadovoljstva/dobra u vidu odmornosti. Kad osjećamo nezadovoljstvo/zlo u vidu premorenosti, ono će da nas natjera da legnemo, zaspimo i odmorimo se i u spavanju i odmaranju osjetimo zadovoljstvo. A kad se odmorimo i probudimo, osjećanje odmornosti u vidu nezadovoljstva, tj. želje za ustajanjem i ponovnim kretanjem, radom i umaranjem će da nas natjera da ustanemo i ponovo počnemo da se krećemo, radimo i umaramo i sada u tom kretanju i umaranju osjetimo zadovoljstvo.
To se dešava sa svim stvarima u svemiru koje se sve od reda samoodržavaju tako što se uvijek iznova ponavljaju. Kao što se dešava i sa cijelim svemirom, koji se uvijek iznova odmoran diže iz stanja mirovanja i pepela sa nezadovoljstvom/zlom, tj. željom/voljom da se pokrene, razvije i u tome osjeti zadovoljstvo/dobro. Da bi poslije toga ponovo u nezadovoljstvu/zlu zbog umora se srušio i vratio u stanje mirovanja iz kojeg je i krenuo, da bi sada u mirovanju i odmaranju osjetio zadovoljsvo.
Sve je ovo razumljivo, s obzirom da svijest nije materijalna, a mora to da postane jer samo u tom svom pokretnom, energetsko/materijalnom stanju može steći iskustvo/znanje o sebi i pomoću njega održati samu sebe, tj. svoju svjesnost. Zato joj ne preostaje drugo, nego da se sama napreghne, pokrene i postane materijalna. A kad to i učini, vremenom se umori od naprezanja i kretanja, pa ponovo mora da se zaustavi i odmori. I tako uvijek iznova, beskonačno u prošlost i budućnost.
Po svemu ovome što smo do sada rekli o svijesti, svemir nije, kako se misli, samo jedan složeni fizički, već istovremeno i jedan složeni živi, svjesni, psihički proces.
Na ovom mjestu, kao ilustraciju svega ovoga što sam rekao o zlu i dobru kao silama sa značenjem uzroka i svrhe postojanja svijesti i materijalnog svijeta, biće zanimljivo navesti nekoliko dijelova iz knjige američkog mediuma Džejn Roberts pod naslovom “Setov materijal”. Set je osoba iz “viših” sfera postojanja koja komunicira sa Džejn. U vezi sile nezadovoljstva/zla koja se u svijesti svemira pojavila na kraju faze njegovog mirovanja i odmaranja, neposredno prije početka njegovog pokretanja i razvoja i uzrokovala to pokretanje i razvoj, Set kaže slijedeće:
1. ”Međutim, zvučaće kontradiktorno: Postoji nepostojanje. To je stanje koje nije sastavljeno od ništavnosti, nego je stanje u kojem su mogućnosti poznate i unaprijed predviđene, ali nisu izražene. Nejasno kroz ono što bi ti nazvao istorijom, jako davno, postojalo je takvo stanje. To je bilo stanje agonije u kojem su sposobnosti kreativnosti i egzistencije bile poznate, međutim, nisu bili poznati načini na koje bi se one izrazile.”
2. ”Sve što postoji ima memoriju tog stanja i ona je u funkciji konstantne pokretne sile u odnosu na oživljenu kreativnost. Svaka ličnost, kao dio svega što postoji, ima zbog toga takođe memoriju o tom stanju.”
3. “Ipak, sama agonija se koristila kao sredstvo i sama agonija služila je kao pokretna sila, dovoljno jaka da je sve što postoji pokrenulo unutar samoga sebe sredstva postojanja.”
4. ”Zamisli, da si posjedovao unutar samoga sebe znanje svih svjetskih majstorskih djela iz skulpture i umjetnosti i da su ona pulsirala kao realnost unutar tebe, ali da nisi imao fizičku aparaturu niti znanje na osnovu kojeg bi ih izrazio i da si zbog toga trpio bol u želji da ih izraziš.”
5. ”Žudnja, želja i isčekivanje upravljaju svim akcijama i baza su za sve realnosti. Zbog toga su unutar svega što postoji žudnja, želja i isčekivanje egzistirali prije svih drugih realnosti. Zatim su snaga i vitalnost ovih želja i isčekivanja postali tako jaki da su natjerali sve što postoji da nađe sredstva da ih izrazi.”
Na ove citate mi sada možemo da dodamo naučnu teoriju o “velikom prasku”, tj da izvedemo zaključak o tome da je ta velika “žudnja” i “želja” svijesti svemira sa značenjem zla ili kako Set kaže, sa značenjem “agonije”, koja je prethodila današnjem svemiru, bila uzrokom prenapregnuća svijesti svemira i njenog rasprsnuća u vidu “velikog praska”. Kao i uzrokom njenog daljeg razvoja, tj. uzrokom razvoja kretanja i djelovanja svih njenih dijelova i čestica koje mi danas zovemo imenima “život” i “svemir”.